Sandra Paović je čudo. Onakva nesreća slomila bi i najčvršće među nama. Cjevčica u grlu i nemoćan pogled u strop uz misao – je li ovo moja sudbina?

Izvukla se i urođenom upornošću, koju je dodatno tesala teška životna priča, djevojka je nakon napornog rada pred milijunskim auditorijem napravila šest koraka. Sama, sa osmijehom. Bez štaka, bez doktora i prijatelja. Dečko je pazio da ne padne, ali drhtavi korak bio je dovoljno siguran.

'Puno sam izgubila, ali kroz vašu ljubav puno sam i dobila', rekla je sportska heroina suzdržavajući suze, ponovno razvlačeći lice u osmijeh.

Mnogo je pričala, ali više od riječi govorio je taj optimistični osmijeh. Više od čitavog dokumentarnog filma, koji će ostati tek arhivsko sjećanje na veliku tragediju. Prava, živa memorija ipak se krije u smiješku. Uspjela je zadržati životnu radost i taj kapital potjerat će je preko svih granica. Može studij medicine trajati i 60 godina, ali ni najbolji doktori ne mogu predvidjeti što sve mogu postići fenomeni.

Kroz očeve suze radosnice i rečenicu njezine majke: 'U očima sam joj vidjela da će uspjeti', Sandra je poslala najvredniju poruku. Nije slučajno da je baš tu šarmantnu djevojku okružila takva bujica ljubavi. Ona je magnet za pozitivne osjećaje i ta razmjena lijepih emocija poručuje nam sve. Iako je bila vrhunska sportašica, njezino glavno obilježje ipak ostaje ljudska kvaliteta.

Rijetki se danas znaju istinski veseliti, uživati, pomagati i svemiru pružati svoj mali doprinos u stvaranju boljeg sutra. Ako je netko kroz njezin primjer shvatio da je osmijeh vrijedan i da se poštenim, veselim i vrijednim pristupom životu mogu pomaknuti i najveća brda, taj se s pravom može nadati boljoj 2010. godini. Nasmiješena Sandra, koja je to dokazala na najtežoj stazi, sigurno može.