Prvo, objavljena je najnovija lista Deloitte Football Money League, koja rangira nogometne klubove po visini prihoda. Podaci koji se odnose na sezonu 2012./13. pokazuju da većina klubova s liste bilježi stabilan porast prihoda. Ukupni iznos koji se slio u blagajne 20 najbogatijih klubova je 5,4 milijarde eura, što je porast od 8% u odnosu na prošlu godinu. Jedina dva kluba izvan liga 'Petice' na toj listi su Galatasaray i Fenerbahče pri dnu ljestvice – nema Rusa i Ukrajinaca, a niti tradicionalno velikih klubova iz manjih zemalja.

Najviše je tijekom prošle sezone zaradio Real Madrid, koji vodeću poziciju drži već devetu godinu zaredom – otkako je u sezoni 2004./05. pretekao Manchester United. Zaista bode u oči da sve te godine nije osvojio nijedan europski naslov... Kraljevski klub bilježi prihod od 518,9 milijuna eura (porast od 1,2% u odnosu na prethodnu sezonu). Druga na listi je Barcelona s 482,6 milijuna eura (zanemarivo manje nego prošle sezone), treći Bayern s 431,2 milijuna (+17%), četvrti Manchester United s 423,8 milijuna (+7%). Najzanimljiviji na cijeloj listi je slučaj PSG-a, kluba koji se s desetog mjesta probio na peto s prihodom od 398,8 milijuna eura. Njegov rast u odnosu na prethodnu sezonu iznosi nevjerojatnih 81 posto.

Kako je Parižanima to uspjelo? Vrlo jednostavno: klub u vlasništvu QIA-a, katarskog državnog investicijskog fonda, potpisao je ogromne partnerske i sponzorske ugovore s tvrtkama iz – Katara. PSG je s 254,7 milijuna eura ostvario najveći prihod iz komercijalnih izvora u nogometnoj povijesti: po tome je nadmašio Bayern (237 milijuna) i Real Madrid (211,6) te usedmerostručio svoje prihode na tom polju (u osnovi, 'komercijalni prihodi' uključuju sve ono što se ne odnosi na prodaju ulaznica i televizijskih prava) u posljednje dvije godine.

Qatar Tourism Authority (QTA), fond koji je u vlasništvu iste države i iste vladarske obitelji kao i PSG-ov vlasnik QIA, ubrizgava blizu 200 milijuna eura godišnje u klub po ugovoru koji čak ne uključuje ni sponzorstvo dresa ili otkup prava na ime stadiona. Radi se o 'suradnji' koja je zamišljena prvenstveno kako bi pokrila financijski jaz između prihoda koje PSG može ostvariti prodajom ulaznica i TV-prava te ogromnih ulaganja u kupovinu igrača i njihove plaće, što je nužno kako bi klub poslovao unutar propisa UEFA-inog Financijskog fair playa (FFP).

Po FFP-u, klub ne smije trošiti (puno) više nego što zarađuje – iako možda zamišljen kao oruđe kojim bi se zaustavila inflacija cijena igrača i ograničio utjecaj novca u nogometu, taj set pravila zapravo je duboko nepravedan jer cementira zatečeno stanje. Ogromne razlike između bogatih, manje bogatih i siromašnih već postoje i rastu iz godine u godinu s rastom cijena ulaznica, vrijednosti televizijskih prava, sponzorskih ugovora i drugih komercijalnih aktivnosti ponajprije na azijskom i američkom tržištu. Da bi neki klub preskočio 'stepenicu' u toj podjeli, mora znatno povećati svoje prihode – a jedini način kako je to kratkoročno moguće su izravne investicije, koje se onda moraju pokriti na 'umjetni' način kao što to radi PSG.

FFP, međutim, sadrži pravilo nazvano 'fair vrijednost', koje propisuje da se za komercijalne ugovore ne može dobivati više od tržišne, 'fair' vrijednosti. No UEFA zapravo nema stvarne mogućnosti nekome zabraniti da za takve ugovore isplati višestruko više cifre ako tako želi, sve dok taj novac ne dolazi iz istog izvora kao i onaj klupskog vlasnika. QIA i QTA formalno su zasebni entiteti, a treba napomenuti i da sin UEFA-inog predsjednika Michela Platinija radi za ovaj prvi.

Druga značajna vijest bila je da je Monaco uspio postići dogovor s francuskom ligom te da će se moći nastaviti natjecati u njoj bez da mora mijenjati poslovnom sjedište. O čemu se tu radi?

U Francuskoj je uveden novi porezni sustav koji je povisio izdatke klubovima za plaće igrača. Međutim, Monaco se nalazi u poreznom 'raju' izvan dosega državnih poreznih vlasti, a njegov vlasnik, ruski milijarder Dmitrij Ribolovljev, investirao je ogromni novac na dovođenje zvijezda kao što su Radamel Falcao i Joao Moutinho. Jasno je da je Monaco povlašten u odnosu na klubove smještene na teritoriju Francuske, pa je ligaško udruženje izglasalo promjenu pravilnika prema kojoj se klub ne bi mogao natjecati u ligi ako ne premjesti svoje poslovno sjedište na francuski teritorij i plaća poreze kao i svi ostali.

Ribolovljev je na kraju ipak našao zajednički jezik s ligom i postigao dogovor. Što je učinio? Obvezao se platiti 50 milijuna eura ligi da Monaco pusti na miru. Tek tako – 50 milijuna eura (doduše, plativo u obrocima). Iznos koji bi, primjerice, bio otprilike dostatan za pokrivanje dugovanja svih klubova MAXtv Prve lige PLUS osiguravanje njihovih godišnjih proračuna....

No tako to ide. Novac i tržište odavno su postali glavni (i zapravo jedini) pokretači svega što se u nogometu događa. Sport gotovo da nije ni osjetio globalnu gospodarsku krizu, prihodi su nastavili nesmetano rasti, a očekuje se da će se isto samo nastaviti. Kolumnist Financial Timesa Simon Kuper piše kako je nogomet tek počeo prodirati u Kinu, Indiju, SAD i Indoneziju, četiri zemlje čije stanovištvo zajedno čini 45 posto čovječanstva. 'Engleska Premier liga trenutno zarađuje samo 3 američka centa od TV prava po Kinezu – a 56 dolara po stanovniku Singapura. To predstavlja prostor za rast', napisao je u posljednjoj kolumni. 'Agencija Deloitte predviđa da će globalna vrijednost TV prava za najatraktivnija ligaška natjecanja – poglavito pet najjačih europskih nacionalnih nogometnih liga, Ligu prvaka i četiri glavne sjevernoameričke sportske lige – tijekom 2014. narasti dodatnih 14 posto na ukupno 16 milijardi britanskih funti.'

Čitajući takve stvari, Hrvat se mora osjetiti sitno i beznačajno. Jaz između siromašnih i bogatih konstantno se i bespovratno povećava; vrhunski nogomet danas je postao ekskluzivno pravo više-manje zatvorenog kruga nekolicine superklubova koji dolaze iz najvećih i najbogatijih zemalja. Legendarni klubovi s puno bogatijom povijesti i širom podrškom od, primjerice, PSG-a ili Monaca – poput Benfice (koja ima najviše registriranih članova od svih klubova na svijetu), Celtica, Ajaxa... Nikada više neće moći biti konkurentni na kontinentalnoj razini ako se nešto drastično ne promjeni – samo zato što dolaze s manjih tržišta.

Da ne govorimo o Zvezdi, Hajduku, austrijskim ili nedajbože mađarskim klubovima koji su u određenim razdobljima svoje ne baš tako davne povijesti itekako predstavljali nešto i u europskim razmjerima, a nogometni fanovi nove generacije jedva da su i čuli za njih. Dok se u nogometu iz godine u godinu vrti sve veći i veći novac, oni su bili prisiljeni kresati svoje proračune. Čak i Dinamo, kao zadnjih godina ipak neki faktor u široj regiji, će morati napraviti ozbiljne rezove ako se još jednom ne uspije plasirati u 'tiskaru novca' što je Liga prvaka – bez obzira na eventualne rasprodaje svojih tinejdžera.

Možda to tako i mora biti. Možda će svi s manjih europskih tržišta ostati nogometni građani drugog reda, bez obzira na svu tradiciju i navijačku strast. Možda će naša djeca odrastati uz brendiranu odjeću i igračke sa znakovljem Barcelone, Uniteda ili PSG-a, dok im domaći klubovi neće značiti previše, a mi ćemo biti čangrizavi nostalgičari s patetičnim anegdotama kako smo nekoć napucavali loptu po školskom igralištu ili livadi izvikujući Mlinkino ili Bakino ime. Te priče, uostalom, već dugo zvuče realistično koliko i grčka mitologija.