PITANJA IGORU ŠTIMCU

Izborniče, dozvolite da se obratimo...

19.08.2012 u 11:59

Bionic
Reading

Igor Štimac nema pokrića za vrlo autoritativno postavljanje prema igračima i javnosti: dok se on ponaša 'kao drug Tito' i trenira strogoću, kola već na početku puta klize nizbrdo...

Prema navodima kolege Roberta Matteonija u Sportskim novostima, hrvatski izbornik Igor Štimac uveo je strogu disciplinu u reprezentaciju. 'Štimac ne dopušta nikakav razgovor u vrijeme treninga, dok se radi nitko ne smije ni pisnuti. Kao što bilo kakav razgovor nije dopušten ni u svlačionici prije utakmice i u poluvremenenu, igrači tada moraju samo slušati', piše Matteoni, koji se uoči početka kvalifikacijskog ciklusa zalaže za vraćanje na provjerene vrijednosti i uigranu postavu.

Štimčeve metode neminovno povlače usporedbu s Bilićevima. U velikom intervjuu za (u međuvremenu ugaslo) hrvatsko izdanje magazina FourFourTwo, Slaven je u listopadu 2010. rekao: 'Jedini autoritet koji trebaš je autoritet znanja. Samo čovjek koji nema znanja i koji je nesiguran bježi od kontakta s igračima. Ne bojim se s bilo kime ući u raspravu o nogometu, pogotovo s igračima - štoviše, ja te situacije uvijek forsiram, jer kako ću drugačije dobiti informaciju ako međusobno ne komuniciramo?'

Trener ne mora biti tiranin
Bilić je kasnije, u intervjuu za The Guardian uoči Eura, dalje pojasnio svoj stav: 'Prošao sam edukaciju kod dvojice zaista vrhunskih trenera - kod Arsènea Wengera u Arsenalu i Marcella Lippija u Juveu. Od njih sam dobio potvrdu svojih razmišljanja koja su se kosila sa starom školom koja je vladala u bivšoj Jugoslaviji - da trener ne mora biti tiranin da bi bio autoritet. To sam naučio i u svojoj igračkoj karijeri.'

Međutim, Igor Štimac, njegov nekadašnji partner u obrambenoj liniji reprezentacije, za kojeg će Bilić reći da 'nisu prijatelji, ali će popiti kavu ako se sretnu', priklonio se staroj školi. On nije obišao igrače prije prve zajedničke provjere niti ih je pokušao pripremiti za drastične promjene koje želi uvesti. Poslije utakmice sa Švicarskom nije se udostojio pojaviti u studiju Hrvatske televizije i s dojučerašnjim kolegom Dragom Ćosićem prokomentirati ono što, posve objektivno, jedino možemo nazvati debaklom.

Prema igračima je nastupio vrlo autoritativno, a nakon poraza ih je odmah nagazio: 'Oni koji ne budu mogli usvojiti da se nogomet igra i bez lopte, vrlo brzo će ispasti iz svlačionice. Ako bude trebalo, uvodit ćemo mlađe igrače koji su trkački spremni', rekao je. 'Najavio sam igru s puno više rizika. Ponavljam, od nje neću odustati, jedino ću odustati od igrača koji ne budu to mogli igrati.'

Zašto Štimac misli da 'preko noći' može promijeniti sustav i navike igrača? Jesu li 'tiranija' i prijetnje doista pravi način za to?

Sve to zvuči vrlo, vrlo zabrinjavajuće. Štimčevi televizijski komentari možda su se nekome svidjeli, ali se i u nekoliko primjera pokazalo da nisu baš posve stručni: najeklatantnije u susretu Italija-Hrvatska na Euru, kad nije zamijetio promjenu sustava u poluvremenu. Poslije utakmice, Ćosić je pitao Bilića: 'Slavene, možete li nam objasniti što ste to učinili da je Hrvatska bila toliko bolja u drugom dijelu?' 'Pa promijenili smo formaciju iz 4-4-2 u 4-2-3-1, ne znam kako to vaši stručnjaci u studiju nisu primijetili', odgovorio je već pomalo rezignirani Bilić. Bio je to jedan od vrhunskih trenutaka live televizije, moment u kojem je tiho eskalirala napetost između 'autoriteta znanja' i razine razumijevanja nogometa među novinarima/komentatorima...

Igor Štimac je sve do sad napravio potpuno krivo. On nema autoritet, znanja ni ozbiljnog trenerskog iskustva. Svi znaju u kojim okolnostima i od koga je postavljen za izbornika, o tome se izjasnila i splitska publika koja je praktički bojkotirala utakmicu protiv Švicarske.

Gdje su nestali optimizam i zanos?

Izbornik si ne smije priuštiti eksperimentiranje i pokušaje prevladavanja nekog osobnog kompleksa

Ipak, on se u startu ponaša 'kao drug Tito', postavlja se kao gazda i zahtijeva radikalne promjene, tražeći od igrača poslije dva zajednička dana nešto sasvim drugačije od onoga što su dosad radili. On nema ni optimizam niti zanos koji je pratio Bilićev stožer, koji je u nastupnoj utakmici odnio pobjedu u Italiji. Bilić je u svakoj krizi i poteškoći stao iza igrača, a igrači su stali iza njega: postojali su jedinstvo i zajednička energija, kemija u svlačionici. Štimac već u startu kritizira igrače i prijeti im zbog neispunjavanja njegovih zamisli, unoseći među njih nemir i postižući posve drugi učinak od onoga kojemu bi trebao težiti.


Novi hrvatski izbornik nema pokrića za ovakvu samouvjerenost koja prelazi i granice arogancije. Pred nama su dva kvalifikacijska susreta koja će uvelike odrediti šanse reprezentacije za plasman na SP u Brazilu i Štimac si ne smije priuštiti eksperimentiranje i pokušaje prevladavanja nekog osobnog kompleksa. On mora naučiti slušati igrače, ali i dati javnosti odgovore na neka pitanja. Kao, na primjer...

Zašto misli da 'preko noći' može promijeniti sustav i navike igrača? Jesu li 'tiranija' i prijetnje doista pravi način za to? Kakvu igru doista želi, što znači 'puno više rizika'? Formacija koju je suprotstavio Švicarskoj bila je čisti nonsens: nominalnih 4-3-3 u praksi je češće izgledalo kao 2-4-1-3, s nekoliko igrača izvan svojih prirodnih pozicija, drugima izoliranima, bez prave fluidnosti među linijama? Igrati takav sustav bez ijednog defenzivnog veznog, s napadačima koji glume krila, a izuzetno ofenzivnim bočnim braničima ne bi prošlo ni u Football Manageru...

Je li reprezentacija poligon za radikalne pokuse?

Piše kolega Matteoni: 'Do rezultata se može samo nogometnom logikom. Svaki odmak od te logike korak je bliže dramatičnim posljedicama - kako za reprezentaciju, tako i za nogometnu politiku.'

Jedan od doajena pisanja o nogometu u Hrvata oprezno je intonirao svoj komentar, ali ga je i nabio sumnjama. Posve je u pravu; Igor Štimac, kao i ostali vladari hrvatskog nogometa, morali bi znati da kritika ne znači potajno priželjkivanje neuspjeha, nego baš suprotno - strepnju za budućnost.

Takav sustav nema presedana u svjetskom nogometu. Možda bi se mogao testirati među 'nabrijanim' klincima u Lokomotivi i Hajduku (obje momčadi danas igraju daleko smislenije i taktički odgovornije), ali je li reprezentacija poligon za takve radikalne pokuse? Možda se nečime sličnim tomu može 'na silu' i u ograničenom periodu igre slomiti neka slabija reprezentacija, ali ono sa Švicarskom bilo je posve pacerski i završilo kao totalna sramota: zašto Štimac misli da takav sustav može funkcionirati u suvremenom nogometu?

Poslije samo jednog, zaista katastrofalnog nastupa reprezentacije dojam je da kola nezustavljivo klize nizbrdo. Štimac već sada mora dokazati da je s razlogom postavljen za izbornika, ako iz ogleda s Makedonijom i Belgijom ne izađe sa zadovoljavajućim rezultatom, naći će se u situaciji da javnost već na samom početku njegova mandata traži otkaz, prije nego što bude prekasno...