Drugi Ice Fever je iza nas, vrijeme je za zbrajanje i oduzimanje učinjenog, za upisivanje pluseva i minusa u blokiće novinara i organizatora, pa da novi šou, koji nas očekuje u siječnju iduće godine, bude još bolji i spektakularniji. Dakle, ako smo prošle godine sipali superlative na račun organizacije, onda bismo ih ove godine trebali barem poduplati. Sedam izvrsnih utakmica, redovito raspjevana dvorana, jako dobar bodovni učinak momčadi i dojam koji ostavlja ugodne uspomene, to je u najkraćim crtama subjektivni novinarski doživljaj Ice Fevera 2012.

Bodovni učinak tijekom igranja u Areni 'medvjedima' je nesumnjivo jako podigao optimizam uoči starta doigravanja. Istina, daleko smo još od konačnih pozicija koje će odlučivati tko protiv koga i gdje u play-offu, no u sedam utakmica osvojiti 10 od mogućih 14 bodova, to je sasvim lijep učinak koji treba respektirati. To što je jedini poraz ubilježen u posljednjoj utakmici, i to protiv Linza, to nimalo ne umanjuje opći dojam rezultatske uspješnosti.

A i činjenica da su 'medvjedi' neke utakmice odigrali u ne baš idealnom ritmu, to je danas manje važno. I momčad je kalkulirala sa snagom, bježala od duela koji bi mogli rezultirati ozljedama, a to je posljednje što klubu treba pred start doigravanja. Kao da nije dovoljno što je iz rostera već otpao Pascal Morency...

Uostalom, tko može išta reći ekipi koja u 69 sekundi zabije četiri gola, i to ni manje ni više nego Red Bullu, aktualnim prvacima Ebela, društvu iz Salzburga koje definitivno ima zaštitu sudaca i vodstva lige. Možda je tek KAC bolje tretiran od momčadi iz Mozartova grada. Tu pobjedu, pogotovo način na koji je izborena, pamtit će još dugo dugo i zagrebački igrači i navijači, ali bogme i gosti!

Navijači su priča o kojoj je napisano već tko zna koliko toga i teško je ustvrditi išta novo. Ukupno, oko 100.000 ljudi pohodilo je zagrebačku Arenu i to je vrijednost kojom se u Hrvatskoj još dugo vremena neće moći podičiti nijedan sportski kolektiv. Savršeno je jasno da je u kontekstu tolikog broja ljudi teško očekivati da ne bude pokojeg incidenta ili problema, pogotovo s ljudima koji su u Arenu stigli kao svojevrsni 'padobranci', koji su stigli vidjeti zašto se diže tolika pozitivna halabuka oko 'medvjeda', a možda više pripadaju nogometnom, rukometnom ili košarkaškom miljeu.

Stoga im ne treba zamjeriti bacanje stvari na led kad se nisu slagali s ponekom sudačkom odlukom, iako je upravo nepostojanje toga nešto po čemu se Zagreb razlikuje od ostalih hokejaških središta u Ebelu. Ne treba nekima zamjeriti niti pokoje pivo previše, pa ako su novinari istrpjeli uništavanje dva laptopa i jednog fotoaparata, jer su se s najviše etaže u press-ložu slijevali slapovi piva, a time smo i znanstveno dokazali da nam oprema nije otporna na vodeni ekstrakt ječmenog ili pšeničnog slada uz dodatak hmelja, onda i pokoja uništena frizura ili polivena jakna nije ništa strašno, ništa što se ne bi moglo zaboraviti.

Jedini minus koji smo upisali u svoje bilježnice odnosi se na redarsku službu koja definitivno nije bila na visini zadatka, nije pratila ritam svega dobroga što je išlo uz Ice Fever. Često arogantni, najblaže rečeno - bezobrazni, uz nedostatak ikakvog sluha za želje navijača, radili su reda i tamo gdje treba i gdje ne treba. Novinarima su zabranjivali ulazak u miks-zonu, tamo gdje se skupljaju izjave i za što smo svi imali uredne akreditacije, ljude su tjerali s tribina čim su utakmice završile, ne shvaćajući da navijači žele još jednom zapljeskati svojim igračima, a i nerijetko su više pratili tijek utakmice nego pazili na tribine.

Najluđe od svega je što postoje i oni koji su svjedočili kako im redari nisu dali - stajati. Pa, ljudi dragi, to je sportski događaj, a ne baletna predstava u HNK-u. Fotografije dok petorica izvode nekog neposlušnog navijača trebale su biti dovoljne da se šefovi zapitaju što im to ljudi rade. I je li baš tako trebalo biti? No da ne bi netko krivo shvatio, bilo je i onih koji su bili nasmiješeni, koji su željeli pomoći i saslušati, koji nisu izigravali velike face koje misle kako se cijeli spektakl u Areni zapravo organizira da bi oni bili viđeni u svojim narančastim jaknicama. Takvi su ipak bili većina!

Jasno, jedan ili dva propusta, uništeni laptop ili bespotrebno povišen glas redara, nikako ne mogu zasjeniti spektakl kakav smo doživjeli u najvećoj hrvatskoj sportskoj dvorani. Atmosfera na tribinama bila je puno bolja nego godinu ranije, rezultat nemjerljivo ljepši, a ukupan dojam - fenomenalan. Zato hvala svima koji su bili dio cijele priče, od organizatora i hokejaša, do navijača i čuvara reda, onih ljubaznih.