ŽIVOTNA PRIČA

Dario Šimić o obitelji, uloženim milijunima, borbi za vrh HNS-a i svojoj velikoj želji

Bionic
Reading

Dario Šimić jedno je od najprepoznatljivijih lica hrvatskog sporta, nekadašnji branič velikih klubova, čovjek sa 100 nastupa za hrvatsku nogometnu reprezentaciju i dio brončane generacije iz Francuske 1998., predsjednik Nogometnog sindikata, uspješan biznismen u poslovima s vodom i kavom, a u budućnosti možda i predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza. Ovo je životna priča bivšeg nogometaša koji se, kako je rekao za tportal, zalaže za promjene te 'čišći i bolji hrvatski nogomet'

Dario Šimić u svojim najboljim igračkim danima bio je sjajan stoper ili, bolje rečeno, obrambeni igrač. Doslovce je 'u džep strpao' mnoge velike napadače, a nakon nogometne karijere našao se pred najvećim izazovom. Sa svojim suradnicima odlučio je ući u utrku za potencijalnu kandidaturu za funkciju prvog čovjeka HNS-a na kojoj je trenutačno Davor Šuker, najubojitiji strijelac u povijesti Hrvatske. No kao što je poznato, Šimić nije uspio skupiti dovoljan broj potpisa Županijskih nogometnih saveza, tako da se sportskim rječnikom može reći da je prvu utakmicu sa Šukerom izgubio.

Čini se da će jedini kandidat na Izbornoj skupštini 22. prosinca biti dosadašnji predsjednik Davor Šuker, bivša Zlatna kopačka i Šimićev suigrač iz reprezentacije.

No nakon što je sa suradnicima predstavio detaljan program po cijeloj Hrvatskoj, rođeni Zagrepčanin Šimić uvjeren je da borba nije gotova.

'Iskreno, nisam razočaran i sve ovo smatram velikim uspjehom, kao i program koji smo ponudili. Pokazali smo da ljudi žele promjene i naša borba za čišćim i boljim nogometom tek počinje. Mislim da smo bili jasni po svim pitanjima. Bliskim suradnicima i meni želja je da ljudi uživaju u nogometu jer taj sport se igra zbog navijača. Ponavljam, rezultati anketa su pokazali da ima nade za naš nogomet i ta podrška mi je najvažnija, iako se čini da je HNS zasad teško osvojiva tvrđava', kazao je za tportal vidno umorni Šimić nakon što je postalo jasno da neće imati dovoljno potpisa, tj. potporu barem devet Županijskih nogometnih saveza.

'HNS se mora početi otvarati prema ljudima jer ovakvo stanje je dugoročno neodrživo. Negativna energija koja se osjeća i nezadovoljstvo navijača prije ili kasnije negdje će puknuti. Suradnici i ja sigurno nećemo odustati i nastavljamo svoju borbu. Volim reći da ćemo biti konstruktivna oporba', mirnim glasom rekao je na početku razgovora Šimić.

Kakav je bio kao igrač, takav je i nakon odlaska u igračku mirovinu; borben, ambiciozan, iskren i pozitivno tvrdoglav. Ne odustaje dok ne ostvari svoj cilj.

No tko je zapravo potencijalni kandidat za predsjednika HNS-a Dario Šimić, danas 42-godišnjak, koji unatoč tome što je cijelo vrijeme kampanje na svojoj strani imao simpatije medija i većeg dijela nogometnog puka, nije uspio u prvom pokušaju?

  • +12
Dario Šimić Izvor: Pixsell / Autor: Igor Kralj/PIXSELL

Nadareni vezni igrač koji se kalio na malom nogometu

Dario Šimić rođen je u Zagrebu, 12. studenoga 1975. godine, kao prvo dijete Matije i Tihomila, a dvije godine kasnije skladna obitelj postala je još veća, na svijet su stigli blizanci Josip (također je bio profesionalni nogometaš) i Mihaela. Odrastao je u zagrebačkom predgrađu, u naselju Sesvete, gdje je kao klinac pokazivao ogroman talent za nogomet. Ubrzo je kao 12-godišnjak završio u zagrebačkom Dinamu, ali unatoč tome što je na trening svakodnevno morao ići autobusom i tramvajem, nije mu palo na pamet odustati. Bio je podrška i zvijezda vodilja mlađem bratu Josipu koji je ubrzo krenuo njegovim putem.

'Obitelj je baza svega i ne kaže se bez razloga da sve kreće od obitelji. Eto, danas sam sretni roditelj koji ima četvoricu sinova, brat Josip također ima četvero djece, a sestra Mihaela, koja živi u Splitu, petero. I danas, usprkos obavezama i ubrzanom ritmu života, često odemo mami nedjeljom na ručak. Božić uvijek provodim kod kuće u krugu obitelji, to je ipak poseban blagdan', rekao je Šimić.

Od najranijih dana pokazivao je veliki talent s loptom. Nakon stečenog srednjoškolskog obrazovanja maksimalno se posvetio nogometu. U početku je u mlađim kategorijama Dinama bio vezni igrač kojemu nije bilo strano ni postizanje golova, ali je u jednom trenutku završio na mjestu stopera s kojeg se više nije micao. I na kojemu je izgradio bogatu karijeru:

'Obožavao sam igrati mali nogomet, današnji futsal, i često su me kao klinca zvali stariji dečki iz Sesveta, koji su bili svima poznati, da igram za njih. To iskustvo puno mi je pomoglo i u Dinamu, gdje mi je sudbina odredila da završim na poziciji stopera. To mi nije teško palo jer sam toliko silno volio nogomet da bih u tom trenutku igrao na svakoj poziciji koju mi trener odredi', prisjetio se Dario koji je i kao obrambeni igrač upravo bio poseban po sjajnoj tehnici i mirnim reakcijama, a nije mu bilo strano ni krenuti naprijed i zabiti gol. Ukratko, bio je stoper ispred svog vremena.

'Shvatio sam da nikada neću biti kreativan kao jedan Zvone Boban'

'Od prvog dana maksimalno sam radio na sebi, a kao obrambeni igrač brzo sam shvatio da nikada neću biti kreativan kao jedan Zvone Boban, koji nam je svima bio uzor, ali isto tako sam naučio da na toj poziciji nema filozofiranja i prava na grešku', rekao je Šimić.

Nakon što je prošao sve mlađe kategorije u Dinamu, u seniorskoj konkurenciji maksimirskog kluba zaigrao je prvi put ratne 1992. U sedam godina koliko je igrao za najtrofejniji hrvatski klub, pet puta osvojio je prvenstvo te četiri kupa. No i danas napominje da sigurno ne bi postao tako dobar igrač da nije upoznao pokojnog Zdravka Jurčića – Miša koji mu je bio nogometni učitelj te, kako su ga mnogi zvali, 'nogometni otac':

'Pokojnog Miša upoznao sam kada sam imao 16 godina i on je svakako, od svih trenera s kojima sam radio, najviše utjecao na moju karijeru. Bio je poseban u svemu, čovjek ispred svog vremena i veliki entuzijast koji je živio nogomet i svoje ogromno znanje prenosio i na mene. Naš se odnos bazirao na mukotrpnom radu, a ne na priči.'

U srpnju 1998. - nakon sjajne sezone u Dinamu kojom je osigurao mjesto u hrvatskoj reprezentaciji za Svjetsko prvenstvo 1998. - otišao je u milanski Inter u transferu vrijednom oko 11 milijuna eura, što je i dan danas jedan od najvećih transfera u povijesti hrvatskog nogometa.

'To je bilo izazovno razdoblje za mene. Tog ljeta bili smo s reprezentacijom treći na svijetu, a s Dinamom sam igrao u Ligi prvaka, što je za jednog igrača iz malene Hrvatske tada bila velika stvar. Nakon sedam godina u Dinamu, za vrijeme kojih sam sve osvojio, otišao sam direktno u veliki klub, što je tada zbog kvote stranih igrača bilo puno teže nego danas. Imao sam 23 godine i bio sam dovoljno zreo za novi početak i izazov koji me čekao u talijanskoj Serie A.'

Smatra da ga velik novac, koji je tada zarađivao u Italiji, nije pokvario ili promijenio. U toj priči opet su presudili obitelj i način na koji je odgojen. Prisjetio se kako bratu, sestri i njemu u djetinjstvu ničega nije nedostajalo i nisu oskudijevali, ali se isto tako nikada nisu razbacivali novcima:

'U Dinamu sam prvi konkretni novac zaradio tek kada sam imao 20 godina i za hrvatske prilike sam jako dobro zarađivao. Ali kada sam stigao u Milan i dobio prvu plaću, to je bio pravi šok. Znate, kada imate 23 godine i kada tako dobro zarađujete, nije lako ostati stabilan i ponosan sam što me to nije promijenilo.'

U Interu se zadržao četiri godine, a zatim se preselio u redove gradskog rivala AC Milana u kojem je do 2008. osvojio po jedno prvenstvo, kup te Svjetsko klupsko prvenstvo, a bio je u momčadi koja je dvaput bila najbolja u Ligi prvaka (2003. i  2007). Uslijedila je dvogodišnja epizoda u Monacu, da bi se u travnju 2010. vratio u svoj Dinamo gdje je tri mjeseca kasnije, nakon što je igrao potpuno besplatno, rekao zbogom profesionalnom igranju.

'Kroz cijelu karijeru imao sam veliku podršku obitelji. To mi je dalo mirnoću i stabilnost, a srećom se nismo morali previše seliti jer smo deset godina živjeli u Milanu, a dvije u Monacu', rekao je Šimić kojem su najteže padale karantene zbog kojih je često bio odvojen od obitelji. No kao pravi profesionalac, svjestan je toga da je to bio dio posla kojim se bavi.

Što se tiče njegove karijere u reprezentaciji, započela je od mlađih uzrasta U-17, a debi za A selekciju upisao je 13. ožujka 1996. protiv južne Koreje. Uskoro je postao neizostavni dio nacionalne vrste, 12 i pol godina nosio je hrvatski dres te postao prvi naš nogometaš sa 100 nastupa (tri gola) za Hrvatsku. U tome razdoblju igrao je na svim velikim natjecanjima na kojima je naša reprezentacija izborila sudjelovanje (Euro 1996., 2004., 2008. i SP 1998., 2002., 2006.). Dakle, uvijek bi dobio priliku barem u jednom susretu, a najproduktivniji je bio kada je postignut i najveći uspjeh, osvajanje svjetske bronce 98' u Francuskoj; odigrao je tada sve utakmice osim posljednje protiv Nizozemske zbog žutih kartona.

'Jedino je papu dočekalo više ljudi'

'Najljepše trenutke u karijeri doživio sam u dresu hrvatske reprezentacije kada smo osvojili treće mjesto na SP-u 1998. I kada smo u Zagrebu dočekani kako nitko nikada nije. Jedino je papu dočekalo više ljudi. Sjećam se kao jučer kako su nas od zagrebačke zračne luke do centra Zagreba rijeke ljudi pozdravljale. Radost i veselje koje smo priuštili ljudima i osjećaj ponosa nikada neću zaboraviti. Tako nešto čovjeku se dogodi možda jednom u životu i ta uspomena na dane ponosa i slave ostaje za cijeli život', prisjetio se Šimić, koji je često nakon završetka igračke karijere znao reći da je shvatio kako je uspjeti kao nogometaš velika privilegija te 'veliki Božji dar'.

Za veliki uspjeh u Francuskoj zaslužan je sigurno i naboj s kojim su tada igrali hrvatski nogometaši, svega nekoliko godina nakon Domovinskog rata. Šimić je uvjeren da se naboj može vratiti, ali samo pod jednim uvjetom. Nužne su promjene:

'Nisu igrači krivi za takvu lošu atmosferu oko hrvatske reprezentacije. Istina, igranje za Hrvatsku u vremenu nakon Domovinskog rata je neponovljiv osjećaj i jasno je da nikada više neće biti tako, barem kada je naboj u pitanju. Ali isto tako treba reći da je danas došlo do toga da je igračima veliko opterećenje igrati za reprezentaciju, što zbog praznih tribina, a što zbog drugih faktora koji su svima poznati. Zato sam uvjeren da se naboj može vratiti, a preduvjet za tako nešto su promjene!'

Savršen obiteljski život bez skandala

Istodobno s briljantnim igrama na terenu, Šimić je imao uređen i stabilan obiteljski život. Godine 2000. oženio je Jelenu Medić, zagrebačku poduzetnicu koju je upoznao u Saloonu, a koja je kasnije otvorila trgovinu luksuzne odjeće. Skladan par uz koji se nisu vezivale afere ni skandali, svoju ljubav okrunio je prinovama. Dario je dobio četvoricu nasljednika: najstariji Roko rođen je 2003. godine, dvije godine kasnije rodio se Viktor pa 2007. Nikolas. Najmlađi sin David došao je na svijet 2015. godine. Najstariji sinovi pokazuju veliki potencijal u nogometu, ali o toj temi Šimić je govorio vrlo oprezno:

'Sinovi imaju taj sportski gen i od prvih dana učim ih da poštuju sve oko sebe, od trenera do suigrača. Učim ih da ulažu u sebe i da rezultati mogu doći samo ako će naporno raditi. Rezultati u sportu mogu doći samo ako se poklope talent i žrtva, na koju nije svatko spreman. To je zapravo vrlo jednostavna definicija', smatra Šimić.

Mnogi vrhunski sportaši po završetku karijere upadnu u depresiju, ne znaju što će sa sobom, a novac izgube zahvaljujući lošim odlukama i ulaganjima. Imao je i Dario svojih poslovnih gafova, ali nakon početničkih pogrešaka i tu je krenulo, s distribuiranjem vode (Aquaviva) i kave (Vivas). U tim djelatnostima veliku podršku i pomoć naš proslavljeni stoper imao je u svojim roditeljima te bratu Josipu.

'U ovom trenutku kod nas je na plaći oko 200 ljudi, što je velika odgovornost. Gotovo sav novac koji sam zaradio od nogometa, uložio sam u proizvodnju kave i vode te Vivas barove', rekao je Dario koji se posljednjih godina maknuo s vodećih pozicija i prepustio je obiteljski biznis bratu Josipu te direktorima u koje ima veliko povjerenje. Kaže da pomaže koliko stigne zbog obaveza koje ima…

'Ljudi su najveća snaga, a neću reći ništa novo ako kažem da nije lako poslovati u Hrvatskoj. Od prvih dana brat Josip i ja govorimo svojim direktorima da paze na svakog čovjeka i da im uvijek maksimalno izlaze u susret.'

Od Nogometnog sindikata do utrke za predsjednika HNS-a

No nogomet je Dariju u krvi i nije se moglo bez njega. Nakon što su se poslovni pothvati stabilizirali, bivši reprezentativac jedno vrijeme obnašao je funkciju savjetnika predsjednika Palerma, ali je isto tako napravio nešto puno važnije za hrvatski nogomet. Uz pomoć bivšeg nogometaša Marija Jurića, kojeg je upoznao dok su kao tinejdžeri naporno trenirali kod pokojnog Zdravka Jurčića – Miša, osnovana je Hrvatska udruga Nogometni sindikat (HUNS) kojoj je postao predsjednik. Tako je dokazani humanitarac odlučio pomoći i svojim sportskim kolegama. Za razliku od nekih koji su pobjegli iz Hrvatske kako bi bili što dalje od takvog stanja u nogometu te onih koji su ostali zbog vlastite koristi, on je ušao u borbu za one koji su gotovo bili socijalni slučajevi.

Naime, ne žive svi nogometaši dobro, u mnogim klubovima ne isplaćuju se plaće, a sami igrači zbog obveza prema državi koje sami podmiruju, upadaju u dužničko ropstvo, porez se mora platiti bez obzira na to što nisu dobivali ono što im je bilo zajamčeno u ugovorima. Šimić je sa Sindikatom počeo obilaziti klubove, ukazivati HNS-u na te egzistencijalne muke, tražiti pomoć Fife i Uefe... Sindikat je davao pravnu pomoć igračima, zastupao ih u sudskim sporovima, novčano im pomagao i osiguravao im dodatno školovanje. Prvih godina bilo je teško, ali danas je sve to na višoj razini.

'Smatram da smo napravili izuzetne stvari u ovih nekoliko godina, a velika je stvar što je HUNS postao punopravni član FIFPro-a. Organizirali smo kampove za igrače bez ugovora, dodjelu za najbolje nogometaše i djelatnike, besplatno smo zastupali igrače u više od 240 sporova, pomogli smo nekim igračima koji su igrali u inozemstvu ostvariti pravo na mirovine', rekao je Šimić te dodao da je najponosniji što je dosad tridesetak bivših nogometaša uz njihovu pomoć upisalo studij na UCN sveučilištu u Danskoj. Podatak da trogodišnji studij u Danskoj hrvatski nogometaši preko HUNS-a plaćaju simboličnih tristo eura, umjesto čak 24 tisuće eura koliko je puna cijena, dovoljno govori.

Šimić je istaknuo da je Sindikat koji je pokrenuo, uz sve spomenuto, i društveno odgovoran te je radio na brojnim projektima od kojih treba izdvojiti 'Pokažimo crveni karton rasizmu', 'Reci ne namještanju utakmica', 'Igrajmo za život, igrajmo za njih' i ostale.

No ubrzo je Šimić shvatio da doista može pomoći hrvatskom nogometu samo ako je glavni čovjek u HNS-u.

'Želja je, mojim suradnicima Pletikosi, Staniću, Vlaoviću, Juriću i meni, vratiti povjerenje u hrvatski nogomet, a to mogu samo kao predsjednik HNS-a. Mislim da imam dovoljno referenci za taj posao i ukazivat ćemo na nepravilnosti te na to kako poslovnik u NHS-u nije usklađen sa statutom. Nećemo odustati od te borbe samo tako', poručio je Šimić koji ni kao igrač nikome nije priznao da je bolji od njega dok to nije dokazao na terenu.

U borbi za predsjednika HNS-a, zbog pomalo čudnih pravila predaje kandidature, nije dobio priliku sučeliti se s aktualnim predsjednikom Davorom Šukerom pa mu zato, kako je rekao, ne može ni čestitati. Zbog svega je bio prisiljen sa suradnicima poduzeti neke pravne korake jer misle da Izborna skupština HNS-a, koja je zakazana za 22. prosinac, u ovom trenutku nije legalna. Zato šalje jasnu poruku onima koji su se začahurili u HNS-u da neće samo tako odustati. Borba tek počinje…

  • +5
Dario Šimić sa svojim timom posjetio je Nogometni savez Splitsko-dalmatinske županije Izvor: Pixsell / Autor: Miranda Cikotic/PIXSELL