Na portalu tribina.hr postavili smo temu 'Može li Sporting spriječiti španjolsko finale?' pa vas pozivamo da se uključite u raspravu i prognozirate ishod utakmice.

Ipak, kada je Athletic Bilbao u pitanju, sredine nema – taj klub ljudi ili vole ili ne. Tako smo nedavno na tribini.hr postavili pitanje: može li Athletic i njegova politika regrutacije mladih igrača biti primjer i drugim, manjim klubovima?

Reakcija registriranih korisnika tribine.hr je bila sjajna, a korisnik pod nadimkom 'PSELLUS' dao je iznimno opširan, zanimljiv i poučan odgovor koji prenosimo u cijelosti:

'Athletic Bilbao je još uvijek treći najtrofejniji španjolski klub. Ove sezone igraju izvanredno i pravo mi je zadovoljstvo gledati ih. Također, kao jedan od tradicionalno velikih, ili barem prisutnih, klubova imaju ono nešto što ih čini zanimljivima čak i kad nisu u najboljim fazama. Također su jedan od samo nekoliko klubova u Španjolskoj bez poreznog duga prema vlastima, što je svakako pohvalno.

Ima međutim jedan ali, i to poprilično velik. Njihovu politiku smatram duboko upitnom, i to na nekoliko razina. Athletic je tradicionalno najbogatiji baskijski klub. To mu je dalo priliku da održava svoju politiku, igranje igrača koji su nogomet naučili igrati u baskijskim regijama, kupovanjem talentiranih igrača od susjednih klubova. Real Sociedad je vodio sličnu politiku, međutim, bio ju je prisiljen napustiti upravo zbog Athleticovog preuzimanja njihovih igrača. Čak i nakon toga, Sociedad je znao imati momčad s više igrača iz svoje škole od Athletica (koji očito sada ima dobru školu) na čije preuzimanje uloge ekskluzivnog baskijskog barjaktara i tretiranja cijelog baskijskog i onoga što smatraju baskijskim područjem što god stanovnici tog područja, preciznije Navare, mislili o tome) područja kao svoje 'cantere' ne gledaju s odobravanjem.

Athleticova politika se dakle ne svodi na vjeru u svoju omladinsku školu nego na nacionalizam. Klub je blisko povezan s Baskijskom nacionalnom strankom, koja je često znala skretati u šovinističke vode. Višedesetljetni predsjednik stranke Xabier Arzalluz je tako u devedesetima postao poznat po lokalnoj varijanti priče o šiljastim, kockastim, okruglim i kakvim sve ne glavama kada je ustvrdio da pravi Baski imaju jednu kost u lubanji više od potomaka doseljenika iz ostalih dijelova Španjolske. Premda su potomci doseljenika uvijek mogli igrati za Athletic, teško se oteti dojmu da njihova politika nije odraz šovinizma. Izolacionizam, na bilo kojem području, smatram vrlo negativnom politikom i ne podržavam ga ni u ovom slučaju.

Također, moguće je da je način igranja nogometa karakterističan za Athletic u devedesetima sputavao španjolsku reprezentaciju. Javier Clemente, dugogodišnji trener Athletica (gdje je vodio momčad najpoznatiju po Andoniju Goikoetxei, 'mesaru' iz Bilbaa) i španjolski izbornik od 1992. do 1998. bio je poznat po nepovjerenju prema talentiranim igračima i preferiranju tvrde 'engleske' igre.
Bio je jedan od prvih popularizatora izraza tiki-taka, koji je koristio kao uvredu. Inaki Saez, također iz iste sredine, također je govorio o 'engleskim' elementima. Mijenjanje te tradicije je jedna od boljih stvari koje je Athletic napravio u zadnje vrijeme.

Nemojte krivo shvatiti, Athletic smatram vrlo zanimljivim klubom, sviđa mi se kako igraju, želio bih da osvoje Europsku ligu, da se ne raspadnu i da ih što prije gledamo u Ligi prvaka. Međutim, nema potrebe da ih se idealizira.
Mogu li poslužiti kao primjer svim manjim klubovima? Kratko i jasno, ne. Za početak jer nisu manji klub. Prošle sezone njihovi prihodi su iznosili nešto više od 56 milijuna eura. Premda je to vrlo mala cifra u usporedbi s velikim europskim klubovima, viša je od one kojom raspolaže većina malih klubova.

Nalaze se u Španjolskoj, koja je trenutno u svom zlatnom dobu kad je proizvodnja dobrih nogometaša u pitanju, logično da će se to osjetiti i kod njih, dovođenje Bielse i mijenjanje načina igre je direktni rezultat toga. Već sam napisao da praktički imaju status lokalnih monopolista, većina manjih klubova to nema. Njihovi igrači redovno igraju protiv Reala i Barcelone, kao i protiv ostalih, vrlo dobrih španjolskih (a povremeno i ostalih europskih) momčadi. Većina igrača manjih klubova (izvan Španjolske i ostalih velikih liga) nema priliku redovno stjecati takva iskustva.

Nedovođenje stranih igrača također nije metoda preporučljiva za preuzimanje. Više različitih iskustava, veća konkurencija u momčadi i mogućnost učenja i usporedbi između različitih nogometnih tradicija su važan faktor za razvoj nogometaša, a da se momčadi mogu unaprijediti dovođenjem kvalitetnih stranaca, ne moram ni spominjati. I na kraju, budući da su još uvijek treći najtrofejniji španjolski klub, igranje za njih ima elemente prestiža koji nedostaju kod većine ostalih klubova. Athleticova sadašnja momčad je rezultat svih tih faktora u kombinaciji s dobrom nogometnom školom. Jedino što ostali mogu preuzeti je saznanje da je dobra nogometna škola bitna i da je glavni način da dođu do dobrih nogometaša da ih sami školuju. To su već vjerojatno znali. Ali su jednako tako znali da dovođenje jeftinih, a dobrih stranaca može unaprijediti momčad.'

Pozivamo i vas da se uključite u rasprave o ovakvim i sličnim temama na portalu tribina.hr.