Zvonko Bušić ili, kako ga mediji obično etiketiraju, najpoznatiji hrvatski emigrant ubio se jučer u svojoj kući na obali Jadrana, pet godina nakon što je pušten iz američkog zatvora i nakon što se vratio u Hrvatsku. Nedvojbeno, riječ je o tragediji za njegovu obitelj i prijatelje koji su ga voljeli i radovali se njegovom povratku, kao što to odane obitelji i prijatelji čine bez obzira na sve. Bušićevo samoubojstvo nedvojbeno jest vijest jer je riječ o ličnosti koja je zanimljiva javnosti iz različitih razloga, pa nema ničeg čudnog u tome što su sve televizijske kuće s nacionalnom koncesijom u Hrvatskoj podrobno izvijestile o tom događaju, ispitujući usput susjede, prijatelje, Dražena Budišu i, samo u slučaju HTV-a, pokojeg stručnjaka. Svi su se pritom trudili biti jako nepristrani, da ne daju nikakve konačne sudove o Bušiću i njegovu životu, svi su napomenuli da je dotični za neke bio domoljub, a za neke terorist, svi su spomenuli otmicu zrakoplova i smrt policajca, ali i negdje pustili izjavu da je pokojniku očito bilo lakše sanjati o slobodnoj Hrvatskoj nego u njoj živjeti.

Premda inače poštujem, cijenim, volim i navijam za nepristranost u novinarskom izvješćivanju, ipak moram priznati da u takvom predstavljanju Zvonka Bušića u sinoćnjim informativnim emisijama svih televizija vidim jedan ozbiljan problem. Da, jasno mi je da nije trenutak za nabacivanje blatom dok obitelj i prijatelji tuguju. Jasno mi je i da je čovjek pomilovan, dakle odrobijao je svoje pa ga nije korektno nazivati zločincem. Uglavnom mi je jasno zašto je cijela negativna priča iz Bušićeve prošlosti pomalo... hajde, recimo to tako - utišana.

No ipak, u čitavom tom trudu, oprezu i pijetetu, izbjegavanju da se čovjeka koji je pomilovan nazove zločincem i teroristom - provukla se jedna uznemirujuća nit: ona u kojoj se neprekidno ponavljalo da je Bušiću bilo teško živjeti u slobodnoj Hrvatskoj, koja nije bila onakva za kakvu se borio i o kojoj je sanjao. Vjerujem da mu je to bilo teško. U slobodnoj je Hrvatskoj mnogima teško živjeti, bez obzira na to kako su i koliko pridonijeli njezinu stvaranju. No kada se to tako naglašava u televizijskom nekrologu ili izvješću o smrti čovjeka koji se za Hrvatsku borio tako što je oteo zrakoplov s civilima i tako što je zbog njegove bombe poginuo nedužni policajac, onda to znači da se o tom čovjeku govori kao da je ista vrsta patnika kao i PTSP-om razoreni veterani Domovinskog rata koji si oduzmu život jer im je teško živjeti iz vrlo sličnih razloga. A Zvonko Bušić nikako nije jednak takvim ljudima. Dapače, užasna je uvreda za hrvatske branitelje izjednačavati ga s takvima jer nitko od tih ljudi, za razliku od Bušića, nije se za Hrvatsku borio tako da je poveći broj nedužnih ljudi držao u strahu i kao taoce mnogo kilometara iznad tla. Bilo bi, osim toga, zanimljivo čuti što o njegovu plemenitom snu i borbi za domovinu misle ljudi iz toga zrakoplova i što o tome misli udovica poginulog policajca.

Ako su se domaći televizionari već toliko htjeli potruditi da nikome ne stanu na žulj i da u trenutku nečije smrti ne vrte nož po ranama obitelji i prijatelja spominjući njegove zločine iz prošlosti - mogli su se barem potruditi i da nikome, pa ni najbližim susjedima i prijateljima, ne dopuste da te zločine nazovu plemenitom borbom. Jer ona to nije bila. Zvonko Bušić, uz najveću dobrohotnost koja se primjenjuje u trenucima nečije smrti, bio je čovjek koji je tragično loše htio svratiti pozornost na svoje ideale. Jednako je tako tragično loše podvukao zaključak pod svoj život jučer u Rovanjskoj. To je najbolje što se o javnome djelovanju takvoga čovjeka moglo reći. A dovlačenje prijatelja, poznanika i susjeda koji su ga nazivali dobrim čovjekom, filozofom, sanjarom, plemenitim borcem za slobodu - iako se možda takvim na prvi pogled čini - nije objektivno izvješćivanje ako se jednako toliko vremena nije posvetilo onima koji su, ni krivi ni dužni, stajali s druge strane te njegove borbe.

Zato svim domaćim televizijama - kolektivna jedinica. Glumljenje objektivnosti, nepristranosti i prikaza obje strane u ovom su vam slučaju bili vrlo, vrlo prozirni. Ako ste već htjeli biti takvi - oprezni, bez osude i objektivni - trebali ste samo pustiti vijest. Bez ikakvih intervjuiranja susjeda koji su ga nazivali 'dobrim čovjekom' i 'osobom koja je to vrlo stručno izvela'.