Jedno od zaštitnih lica informativnog programa Nove TV s kolegama je prošli tjedan je proslavila 20 godina televizije na kojoj je od studenog 2006.. Kaže da zna zapljusnuti nostalgija za Rijekom, ispričala je kako je preživjela pandemiju koronavirusa i potres u Zagrebu te kako izgleda njezino vrijeme kad se kamere ugase
'Rijeka je dostižna za otprilike sat i pol, a s vremenom se naviknete. Zna me zapljusnuti nostalgija. Dođe mi gušt da baš ovaj trenutak i sada, sjednem u auto i odvezem se kraj mora. Nekad u Rijeci, bilo je dovoljno nasloniti se kroz prozor i gledati u more, e sad to već zahtijeva organizaciju. Trebaju se uskladiti i posao i školske obveze. A te 2006. godine, bila sam na jednom radnom zadatku u Puli kada je došao poziv iz Zagreba. Dan poslije već sam pakirala stvari i pripremala se za Vijesti u podne, s prizorom mora, koji ostavljam iza sebe, u retrovizoru. Bio je brzi prijelaz', prisjetila se Romina Knežić svog dolaska na Novu TV za Slobodnu Dalmaciju.
Osrvnula se i na svoje studenske dane, koji će joj kao i mnogima ostati u srcu do kraja života među ostalim i zbog ljudi iz svih krajeva svijeta koje je imala priliku upoznati.
'Tu se rodila i moja ljubav prema televiziji. Petogodišnji studij tražio je obvezno jedno i pol godišnje stažiranje u pisanom, radijskom i televizijskom novinarstvu. Krenula sam s Tele Quattrom, izvještavali smo o talijanskoj slovenskoj i hrvatskoj, nacionalnoj manjini. Pratila se politika, kultura te suživot manjina u Italiji, Sloveniji i Hrvatskoj. Život talijanske manjine u Hrvatskoj pratila sam i kroz Aise, Agenzia internazionale per gli italiani all'estero', rekla je Romina.
vezane vijesti
Na pitanje pamti li neko razdoblje koje je bilo profesionalno jednako zahtjevno poput ovoga sada s pandemijom koronavirusa, kaže da je proteklo razdoblje bilo napeto.
'Dobro smo prošli, kako bi rekao Boris Dvornik u pjesmi, 'moglo je i svršit gore'. Moraju se slegnuti dojmovi, strahovi. Ljudi su izgubili svoje domove, centar Zagreba posebno je stradao. Trebat će neko vrijeme da stvari stanu na svoje mjesto. Ne više dan po dan, već sat po sat. Nadam se da ćemo se u ovim ljetnim mjesecima malo svi odmoriti i od riječi Covid-19, samoizolacija, karantena, propusnice, zaraženi. Život je polako potekao, neka samo nastavi teći', poručila je.
Kako je ušla u 'klub četrdesetih', smatra da je vrijeme da se 'baterije mijenjaju'.
'Sad idem na 'solarne panele' i radim na promjeni tehnologije života. Odlučila sam ne izgovarati riječ stres. Dosta je te beštije. Sve će se stići, a ako se kojim slučajem ne stigne, svijet sigurno neće stati. Nije stao prije, a neće sigurno ni poslije mene. Sada mi jako paše tišina. Volim se odmarati uz svijeću i tišinu. Promatrati cvijeće kako raste u vrtu. Jednostavno samo stanem i dišem. Otkrila sam mir, a u miru se uvijek pronađe put, napominje.
Progovorila je i o teškom razdoblju u privatnom životu, gubitku oca.
'Teški su oni udarci kada izgubite osobe koje prve ugledate kada dođete na svijet. Ona dva stupa koja vas drže, kako biste bolje hodali i ušli u program života. Nisam ni prva ni posljednja osoba koja se susrela s takvim iskustvom. Nedostaje mi očevo rame, jako. Mada znam da ćemo se opet sresti. Borio se stoički i bio je hrabar do posljednje sekunde svoga života. On je moja snaga', ističe voditeljica.
