Razumijem sentiment 'avaj majko, kultura umire u bijedi s izrazom negodovanja na licu' jer me i samu nerijetko obuzima. Razumijem i pozdravljam priloge u kojima se govori o stvarnoj korupciji i nepravdi u kulturi, kao i one u kojima se inzistira na boljem položaju kulture u društvu i medijima. No polusatni kulturnjaci s HTV-a sa svojim su katastrofičnim pričama u nekim slučajevima došli do razine koju obično njeguju tabloidsko-mozaične emisije. Znate već o kakvima govorim. Onima koji vam tvrde da je svijet današnjice bez iznimke opako i opasno mjesto: '…a nakon reklama donosimo priču o tome KAKO VAS VLASTITI GRUDNJAK MOŽE UBITI?'

Dobro, malo pretjerujem – 'Pola ure kulture' nema baš taj senzacionalistički naboj, ali definitivno boluje od sindroma stalnog gunđanja nad današnjicom i nekritičkog žala za starim vremenima. Tako je bilo i sinoć u prilogu o knjižari Znanja u Zvonimirovoj ulici, koja više-manje zjapi poluprazna i pomalo propada, usput budzašto prodajući knjige iz nekad legendarne biblioteke 'Hit'. Jao, jao, i što ćemo sad?

Da se razumijemo, i ja se s nostalgijom prisjećam zlatnih doba biblioteke 'Hit'. Obožavala sam je, bilo bi mi drago da i dalje postoji u istome sjaju, a isto vrijedi i za knjižaru Znanje u Zvonimirovoj, koju sam obilazila od djetinjstva – što zbog knjiga, a što zbog bilježnica i olovaka sa šarenim likovima iz crtića. Bilo je to kultno mjesto, slažem se.

Ali više nije! I to ne odnedavno, kao što bi čovjek mogao zaključiti iz priloga u 'Pola ure kulture', koji problemu pristupa kao postoji od jučer u pola pet. Ta knjižara već GODINAMA nije kultno mjesto, biblioteka 'Hit' već čitavo DESETLJEĆE (ili više) nije ono što je nekad bila, a svemu tome nisu uzrok samo nekakva impersonalna 'okrutna vremena', nego društvena kretanja u kojima sudjelujemo SVI, pa i novinari 'Pola ure kulture'. Više toliko ne obilazimo knjižare. Više nismo spremni izdvojiti onoliko love za knjige kao prije. Da bi neka knjižara postala kultno mjesto, u današnje joj vrijeme više nije dovoljno da bude samo prodavaonica knjiga. Navike su nam se strahovito promijenile, novi mediji i sadržaji nisu nam samo popili mozak pa sada 'više ne cijenimo knjigu', nego su nam fragmentirali interes, drugačije uobličili uživanje u kulturnim sadržajima i tako redom…

Prije par tjedana našla sam se u predgrađu San Francisca u kojem mi stanuje sestra i ondje svratila u knjižaru lanca Barnes & Noble, koja je do prije sedam-osam godina bila jednako tako kultno okupljalište intelektualaca iz lokalne zajednice kao i Znanje u Zvonimirovoj. Iako već dugo nije ono što je bila krajem prošlog tisućljeća, osupnulo me stanje koje sam sada zatekla. Knjižara djeluje zapušteno, napušteno, ne samo recesijski, nego i apokaliptički. U njoj čak nisam ni uspjela pronaći novi roman Jonathana Franzena, silno popularnu 'Slobodu'. Prodavač mi je rekao da im se ne isplati naručivati izdanja koja zasad postoje samo u tvrdim koricama jer su skupa, a nitko ih neće kupiti. Klasik Raymonda Carvera, 'O čemu govorimo kada govorimo o ljubavi' prodavao se po cijeni od jednog dolara. Situacija je bila vrlo slična onoj u Zvonimirovoj.

Riječ je, dakle, o svjetskom fenomenu koji nije nikakva lokalna specifičnost Zagreba i Hrvatske. A kada je riječ o svjetskim fenomenima, teško ih se može protumačiti, a kamoli popraviti pukim kukanjem o tome kako je 'nekada bilo super, a vidi sranja danas'. Knjigama, knjižarstvu i književnosti definitivno je potrebna pomoć da bi preživjeli. Prijedlozi iz domene digitalizacije, uvođenja elektroničkih čitača, posuđivanja i kupnje putem njih, medijskog praćenja književnosti i ne znam čega sve još (jer nisam stručnjak) – nisu samo dobrodošli, nego je o njima potrebno razgovarati kao o mogućim i pozitivnim alternativama. A ne samo naricati za prošlošću. Za to mi je dovoljan prodavač iz suburbanog američkog Barnes & Noblea, koji radom u knjižari krati vrijeme između dvaju predavanja na lokalnoj višoj školi i nema pojma o kulturi. Od 'Pola ure kulture', iskreno, očekujem malo više. Koliko god mi svaki spomen Zlatka Crnkovića i Gorana Tribusona srcu bio drag i topao.