životna priča

Ljerka Eljuga: U mom poslu emocije su uteg i uvijek mi je teško priopćiti lošu dijagnozu

25.03.2017 u 14:40

Bionic
Reading

Povodom 21. Dana narcisa u Hrvatskoj razgovarali smo s Ljerkom Eljugom, specijalisticom onkologije i radioterapije te suvlasnicom Poliklinike Eljuga za ginekologiju i bolesti dojke. U iskrenom razgovoru otkrila nam je kako joj je, unatoč gotovo 35-godišnjem stažu, još uvijek teško kada pacijentici mora reći najgoru dijagnozu, ali i kako joj je u svemu velika potpora suprug Damir Eljuga, ujedno predsjednik Hrvatske lige protiv raka. Ljerka Eljuga progovorila je i o privatnom životu, ispričala sve o svojoj okladi sa svekrom, ali i koliko je ponosna na svoju djecu i unuke

Dogovoriti intervju sa specijalisticom onkologije i radioterapije te suvlasnicom Poliklinike Eljuga za ginekologiju i bolesti dojke, Ljerkom Eljugom, nije nimalo lagan posao. Njezin raspored je pretrpan zbog obaveza u Poliklinici, prvenstveno zbog želje da pomaže ženama koje se - osobito u ožujku - prisjete da je vrijeme za pregled zbog Dana narcisa koji se obilježava baš ove subote 25. ožujka. Dan ružičaste vrpce i listopad - mjesec borbe protiv raka dojke - također mnoge potaknu na pregled. Ipak, Ljerka Eljuga uspjela je pronaći malo vremena kako bi i na ovaj način osvijestila žene o tome koliko su važni pregledi u sprečavanju onog najgoreg - karcinoma.

S Ljerkom Eljugom razgovarali smo u njezinoj poliklinici, a odmah se na početku ispričala zbog prehlade i dodala kroz smijeh kako ju je ovaj put zarazio suprug Damir Eljuga. Na njezinu se licu prehlada i umor nisu očitavali, a o svom pozivu, kao i privatnom životu, govorila je s puno ljubavi. 

'Vjerujem da je već svima znano da je rak dojke najčešći zloćudni tumor u žena, od kojeg u Hrvatskoj godišnje obolijeva više od 2600 žena, a umire, nažalost, njih više od tisuću. No ne samo da žene obolijevaju od karcinoma dojke, već i muškarci. Zna se dogoditi, kada upitam u čekaonici svoje poliklinike tko je na redu za pregled, da muški pratitelj samouvjereno odgovori: 'Pa nisam valjda ja?' Ali ne treba se čuditi mom pitanju jer, nažalost, 25-27 muškaraca u Hrvatskoj godišnje oboli od raka dojke', započela je priču Ljerka Eljuga te dodala kako se od 2006. godine, kada je započeo Nacionalni program probira za rano otkrivanje raka dojke, brojke oboljelih i umrlih nisu promijenile, već suprotno - u porastu su. 'Imam osjećaj da, koliko god se radilo na prevenciji, još uvijek premalo činimo i do mnogih žena nismo uspjeli doprijeti.'

  • +15
Ljerka i Damir Eljuga Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Ljerka Eljuga ima gotovo 35 godina staža. Tijekom tih godina kroz njezine su ruke prošle mnoge žene, postavila je mnogobrojne dobre, ali i loše dijagnoze. Stoga smo ju pitali je li očvrsnula i kako joj je sada kada mora nekom priopćiti najgoru vijest.

'Mnogi me pitaju jesam li 'oguglala'. Ne, nisam. Ili ste senzibilni ili, grubo rečeno, bez emocija. Emocije u mom poslu više su mi uteg, a ne pomoć. Ako imate emocija, onda se sve te ružne situacije sedimentiraju, tako da s godinama, moram priznati, postajete sve osjetljiviji. Kad moram priopćiti neku lošu dijagnozu, a pred nama je vikend, jednostavno ne mogu nazvati pacijenticu u petak, već čekam ponedjeljak. Nisam se cijepila protiv izricanja ružnih vijesti, iako bih to često željela. To bi za mene bilo bolje, ali se pitam bi li bilo bolje i za pacijente. Bilo je situacija da zaplačem s pacijenticom. Posebno sam emotivna kada su u pitanju mlade žene, trudnice ili majke koje imaju malu djecu ili pak žene koje tek planiraju trudnoću, ali zbog dugotrajnog liječenja neće moći ostvariti majčinstvo. Mnoge takve situacije nikada neću zaboraviti. Bilo bi neiskreno od mene kada bih rekla da imam jednaku količinu emocija za mlade i za one starije od 80 godina.'

Ljubav prema medicini

Prisjećajući se svojih početaka, na pitanje kako se odlučila baš za specijalizaciju onkologije od svih grana medicine, Ljerka Eljuga nam je iskreno priznala: 'Ona je, vjerujem, odabrala mene. Ljubav prema medicini je sa mnom nekako rođena. Već s pet godina izjavila sam da ću biti doktorica. Moji roditelji nisu medicinske struke, kao ni roditelji mog supruga, pa smo oboje prva generacija liječnika. Moja baka je bila prilično boležljiva pa bi ju mama ili tata doveli u bolnicu, a mene ostavili s bakom da čekamo red za pretrage. Fascinirala me bolnica i zaljubila sam se u bijelu kutu. Roditelji su mislili da ću tijekom školovanja promijeniti mišljenje, ali to se nije dogodilo. Kad se trebalo odlučiti za fakultet, bila je to samo i jedino medicina. Naravno da su moji roditelji bili u brizi, jer što ako ne prođem na kvalifikacijskom ispitu? Upisala sam se na fakultet i realizirala sam svoju želju. Povijest se često ponavlja. Jednako živciranje oko upisa na medicinu meni i suprugu priuštio je sin', prisjetila se Ljerka Eljuga.

 'Na prvoj godini fakulteta, na satu anatomije, upoznala sam svog supruga. On je tada bio na četvrtoj godini i radio je na anatomiji kao pomoćni asistent. Ljubav je pala na prvi pogled i to doslovce preko leša koji smo secirali', smije se Ljerka Eljuga, na što je njezin suprug odmah dodao kako su ga mnogi kolege htjeli tući zbog supruge. 'Bili su ljubomorni na to što je ona odabrala mene', priznao je.

Oklada sa svekrom

Vjenčali su se nakon dvije godine veze, a njezin joj je svekar nakon rođenja drugog djeteta rekao da čemu treba dalje studirati kada je realizirala udaju. 'Kada smo se odlučili imati i drugo dijete, sa svekrom sam se kladila u tadašnjih tisuću maraka da ću završiti fakultet u roku. I danas mi je žao što nisam tražila veći iznos. Andrijana i Domagoj imali su tri, odnosno dvije godine, kada su nazočili mojoj promociji. Imala sam zacrtan cilj i unatoč dvoje male djece kod kuće, završila sam studij u roku. Apsolvent sam bila samo tri mjeseca.'

Najveća pomoć u ta vremena bila joj je njezina majka koja je čuvala djecu dok je ona odlazila na fakultet, a noću učila. 'Beskrajno sam joj zahvalna jer bez majke ne bih bila to što sam danas', priznaje iskreno. Nakon završetka fakulteta odradila je staž - dvije godine opće prakse po raznim zamjenama u tvorničkim ambulantama u Zagrebu, a onda je dobila specijalizaciju iz onkologije i radioterapije u KBC-u Zagreb.

Godine 1994., još za vrijeme Domovinskog rata, ona i suprug odlučili su se na otvorenje privatne poliklinike. Iako njihovim kolegama nije bilo jasno kako može ostaviti sigurno mjesto u bolnici te otići u neizvjestan i nesiguran posao, njihova želja bila je dovoljno jaka da u kući njezinih roditelja na zagrebačkom Bukovcu otvore današnju polikliniku.

'Zajedno smo s pacijenticama i osobljem tijekom zračnih uzbuna odlazili u sklonište. Prošli smo zaista turbulentno razdoblje. No ja sam bila uvjerena u uspjeh. Krenuli smo uz velike financijske probleme i posudbe novca, živjeli smo sretno i skromno, no vjera u budućnost i zacrtani cilj bili su puno jači od svih problema koji su stajali na putu. Djeca su odrastala i trebalo ih je školovati', otkrila je Ljerka Eljuga, a sa suprugom je u međuvremenu dobila još dvoje djece: Martinu i Mislava.

Najstarija kći Andrijana završila je ekonomiju i ima dva poslijediplomska studija, od čega jedan na Harvardu. Godinu mlađi Domagoj je kirurg i subspecijalist plastične i rekonstrukcijske kirurgije u Klinici za tumore, a dodatno radi i u poliklinici svojih roditelja, Martina je diplomirala psihologiju i radi u osnovnoj školi, dok je najmlađi sin Mislav inženjer medicinske radiologije. 'Svatko je birao svoj put i edukaciju, a za ono što su odabrali imali su našu potporu.'

Ludi za unučadi

Ljerka i Damir Eljuga imaju troje unučadi, a trenutno s nestrpljenjem očekuju i četvrto. 'Ako kažem samo jedno – ludi smo za njima – onda vam je sve jasno. Ipak, zbog velike količine posla imamo grižnju savjesti jer im ne možemo posvetiti onoliko vremena koliko bismo željeli. No posložili smo i to nekako. Četvrtak je često rezerviran za našu unučicu koja još nema tri godine. Tada prespava kod nas, a ja uživam s njom ujutro i odvedem je u vrtić. Neke vikende kod nas prespavaju naši unuci. Dida ih odvede u igraonicu, a ja sam zadužena za kuhanje, spremanje i ostale trivijalne stvari. Naravno da smo prema njima popustljivi i da mogu raditi što god požele.'

Kroz razgovor jednostavno se nametnulo pitanje – smatra li da je zbog posla puno toga propustila, osobito u vezano uz djecu i njihovo odrastanje. Ljerka Eljuga bila je iskrena: 'Da, dosta sam propustila i žalim zbog tog vremena, iako me suprug tješi time da sam maksimalno, koliko sam mogla, bila s djecom.' Ipak, kako kaže, nada se da će imati još unuka i da će s njima barem malo nadoknaditi ono što su propustili sa starijim unucima.

'Suprug se priprema za mirovinu krajem ove godine, a ja još uvijek planiram raditi. Ipak, želja mi je barem smanjiti satnicu. Volim svoju struku i mislim da još uvijek mogu nekome pomoći - ne mogu se odreći posla samo tako. Jako sam vezana za pacijente i kada im samo najavim da planiram ići u mirovinu, mnoge mi pacijentice kažu: 'Ali mene ćete svakako gledati i dalje.' Već sada je popis tih gospođa poduži', smije se Ljerka Eljuga, ističući da sa suprugom dobro funkcionira, iako žive medicinu 24 sata na dan.

'Mnogi su me pitali je li dobro ili negativno za brak to što smo u istoj struci. Rekla sam im da vidim samo pozitivnu stranu. Naš se život, direktno ili indirektno, vrti oko naše struke, i dosta jedno drugome moralno pomažemo. U nekim kompliciranim situacijama uvijek imamo međusobnu moralnu potporu i znamo se tješiti pogotovo onda kada je bolest, unatoč svim primijenjenim terapijskim oblicima, napredovala. Tješimo se činjenicom da smo poduzeli sve što je bilo moguće. I idemo dalje.'

Na to se odmah nadovezao njezin suprug Damir Eljuga i kroz smijeh rekao: 'Uvijek sam suglasan sa svime što kaže moja žena. Moja žena je Lavica, a ja Vodenjak, i stalno smo u stanovitom rivalstvu, što je dobro. Lavicu već 40 godina uvijek iznova osvajam, stoga je i to možda tajna našeg uspješnog braka. Nikada bonaca, more uvijek mora biti valovito.'

Za kraj nas je zanimalo kakva je ona sama što se tiče pregleda i samopregleda. 'Pitao me jednom sin pregledavam li se i onda mi je rekao: 'Bila bi jako loša poruka da oboliš od raka dojke jer se nisi redovito pregledavala.' Rekla sam mu da sam odlučila biti zdrava jer sam još potrebna djeci i pacijentima. Naravno, nisam cijepljena protiv bilo koje bolesti, pa ni raka dojke, iako se time bavim, ali barem mogu reagirati odmah u startu.'