NEKAD I DANAS

Kako se momci s Madisona snalaze u predvorju feminizma

14.04.2012 u 10:00

Bionic
Reading

Na američkoj TV vrti se peta sezona Mad Mena, popularne serije smještene u sredinu šezdesetih, kada se još nije razmahala borba za ljudska prava, feminizam i antiratni protesti. U uredu se pušilo tri kutije dnevno, ispijao martini u čašama veličine lavora i ljubilo tajnice gdje se stiglo, dok su frustrirane supruge ćamile u luksuznim kavezima predgrađa. Serija je vjerodostojna, kaže dugogodišnja novinarka Newsweeka, Eleanor Clift, prošavši i osobno put od tajnice do cijenjene autorice u redakciji jednog od najpoznatijih tjednika u svijetu

Eleanor Clift cijenjena je novinarka uglednog američkog tjednika Newsweek, dopisnica za unutarnju politiku iz Washingtona. Poput Peggy Olson (Elisabeth Moss) iz popularne TV-serije 'Momci s Madisona' (15 Emmyja i 4 Zlatna globusa), bivše tajnice kreativnog direktora Dona Drapera (Jon Hamm), koja se početkom šezdesetih prometnula u samostalnu kreatoricu propagandnih poruka, i novinarka Clift karijeru je počela kao obična tajnica, kuhajući kave i prepisujući tuđe tekstove.

Kao u imaginarnoj agenciji Sterling Cooper Draper Pryce, ni u redakciji Newsweeka ženama nije bilo mjesta u ozbiljnim kreativnim poslovima. U svijetu medija jedino je legendarna vlasnica i urednica Washington Posta Katharine Graham u to doba bila rijetka iznimka. 'Bio je to svijet oženjenih muških bossova i neudatih ženskih potrčkala', sjeća se Cliftova.


Ipak, poput televizijske Peggy, buduća novinarka relativno je brzo napredovala do mjesta tzv. istražiteljice, osobe koja se bavi rudarskim skupljanjem i provjerom podataka, iz čega 'pravi novinari' štrikaju članak - baš kao što u ranijim nastavcima 'Momaka', momci iz Peggyne ideje kreiraju reklame. Uz rovanje po podacima išla je emocionalna i druga ispomoć velikim autorima, od šiljenja olovaka do podizanja opranih košulja iz čistionica.

Sredinom šezdesetih posao istražitelja - sjeća je Newsweekova novinarska perjanica - još se smatrao odličnom konačnom karijerom mladih, neudatih žena iz dobrostojećih obitelji, obrazovanih na elitnim sveučilištima, onih koje su vidjele Europu i tijekom pauze za ručak posjećivale psihoanalitičara ili kupovale krpice u obližnjem Saks Fifth Avenue. Žene su se mogle vrhunski obrazovati, ali nije im priličilo pokazivati ambicije. Ključ uspješne karijere bio je WMH (white, male, heterosexual) ili 'bijelac, muškarac, heteroseksualac'. Ali, poput Peggy, emigrantska kći Eleanor željela je i postigla više, kao prva lasta koja je nagovijestila ulazak žena u muški zabran.

Na početku pete sezone 'Momaka s Madisona', koja se upravo vrti na američkim malim ekranima, Eleanor Clift na vlastitom primjeru dokazuje vjerodostojnost i preciznost autora priče Matthewa Weinera. U svojoj seriji on kirurškim nožem razrađuje osnovnu temu, prodaju američkog sna na Aveniji Madison uoči borbe za ljudska prava, jačanja feminizma i antiratnih protesta. Bilo je to vrijeme početka rata u Vijetnamu, leta na Mjesec, eksplozije pop-kulture, omiljenosti dua Sonny i Cher, popularnosti Trumana Capotea, LSD subkulture iz njujorškog Greenwich Villagea i superiornosti Muhammada Alija. Uživalo se u seksepilnosti francuske sirene Brigitte Bardot, glamurozno putovalo zrakoplovom uz pažnju stjuardesa odjevenih u Puccijeve kreacije i glasovalo za filmskog kauboja Ronalda Reagana za guvernera Kalifornije.

Sve je to Newsweek pratio naslovnicama i analitičkim tekstovima. A je li u redakciji doista bilo toliko pušenja, pića i seksizma kao u Mad Menu? 'Da, itekako', sjeća se Eleanor Clift. Kolege su, kaže, kadile po tri kutije dnevno (zar se i u redakcijama kuće Vjesnik zrak još dugo nakon šezdesetih nije rezao nožem?) a izraz 'pauza za ručak uz tri martinija' (pilo se iz čaša veličine lavora) nije bila tek šaljiva dosjetka. 'Sjajna strana ovoga posla je što ga možete obavljati pod gasom', sjeća se Cliftova doskočice redakcijskog kolege. Kao u 'Mad Menu', i u Newsweeku se ostajalo na piću poslije posla, često u ženskom društvu, a bilo je i zabava do kasno u noć. Poput Dona Drapera i suradnika, većina tadašnjih njujorških novinara i urednika uzgajala je ženu, djecu i kućnog ljubimca u elitnom predgrađu, dok su bez pardona očijukali s tajnicama. Poput naočitog suknjolovca Drapera, i na radnom mjestu Cliftove bilo je takvih predatora, od onih koji su se upuštali u kratkotrajne flertove, do ozbiljnijih veza koje su funkcionirale kao redakcijski brakovi. A i slanja
donjeg rublja oženjenog kolege neudatoj zaposlenici za božićni poklon. Bile su to godine seksualnog oslobađanja, vrijeme bez side i frivolnog skakanja iz kreveta u krevet, pod krinkom urednog građanskog braka.

Tajnicama je, potvrđuje autor 'Mad Mena', posao bio odskočna daska za udaju, hvatanje kolega dok ne nađu pravu osobu za muža, pa Joan (Christina Hendricks) nije osjećala ni sram ni krivnju zbog afere s mnogo starijim šefom Rogerom Sterlingom (John Slattery). U zadnjoj epizodi četvrte sezone razvedeni Draper, pak, iznenađuje odlukom o prošnji mnogo mlađe tajnice, umjesto ozbiljne veze i sebi intelektualno ravne stručnjakinje za psihologiju tržišta. Muškarac u braku ipak mora biti intelektualni gazda.

Većina radnje u petoj sezoni vrti se oko frustrirane domaćice, nekadašnje manekenke Betty (January Jones), supruge Dona Drapera. Betty je epitom milijuna obrazovanih Amerikanki koje su zbog udaje i obitelji napuštale posao i moguću karijeru, da bi uz udoban život, jahanje konja i dobrotvorne zabave tonule u depresiju i 'probleme bez imena'. Nakon razvoda, ona srlja u drugi brak s Henryjem Francisom (Christopher Stanley), političkim savjetnikom njujorškog guvernera Nelsona Rockefellera, ali ne postaje feministkinja niti politička aktivistkinja kao Jane Fonda prije fitness faze i udaje za Teda Turnera.

Kada će završiti serija? Sudeći po tome koliko puši i pije, Don Draper će teško dočekati mirovinu, dok January Jones svoju Betty ne može zamisliti u spandex gegama iz osamdesetih godina. U svakom slučaju, Draper i njegovi momci u 13 epizoda pete sezone sve se teže snalaze u vremenima jačanja feminizma i generacijskog sraza. A i Newsweek se mijenjao. Nakon protesta ženskog dijela redakcije protiv diskriminacije 1970., list je počeo među ženama i crncima tražiti novinare, urednike i dopisnike te je i Eleanor Clift koju godinu kasnije poslana u Washington da prati predsjedničku kampanju Jimmyja Cartera. Tamo je ostala do danas.