Beksići su uspjeli napuniti tek pola Arene, ali svejedno su složili tulum koji je prostor predozirao neviđenim ženskim veseljem. A i pjevalo se, da...
Zašto ljudi idu na bungee jumping, u turističke obilaske novih zemalja i zoološke vrtove ili se pentraju na vrhove planina? Zbog avanture, znatiželje i novih iskustava, prilike da iskuse nešto što još nisu, ali vjeruju da se isplati, da je vrijedno novca, truda, rizika i vremena.
Znatiželja (kako to izgleda koncert jednog odraslog boy benda?), novo iskustvo (podnijeti boybendovske balade i koreografije, na velikom razglazu i izbliza) pa i avantura (hoću li moći izdržati do kraja?) možda su jedino razumno objašnjenje toga zašto su Backstreet Boys, za razliku od 'onih drugih' 'Boysa' – ne Bad Blue, već Pet Shop – ostali bookirani u Areni, a ne prebačeni u prostor koji bi više odgovarao odgovoru na pitanje: tko to danas sluša tridesetogodišnje 'Beksiće' i kako je moguće da će ova, sada četvorka, uspjeti privući toliko ljudi? Nisu li neki novi klinci danas navučeni na Lady GaGu i Jonas Brothers i ne pada im na pamet kopati po naslijeđu desetljeća koje pripada njihovim roditeljima i starijim sestrama? Ili tajna uspjeha leži u nostalgiji upravo tih roditelja i sestara, koji su odlučili, baš kao i u slučaju 90 posto velikih gostovanja u zadnjih 10 godina hrvatske koncertne povijesti, doći zbog jurnjave za izgubljenom prošlosti, a ne zbog prezenta?
Odgovori na sva ta pitanja počeli su se formirati već pri ulasku u gradski autobus koji spaja Glavni kolodvor i Lanište, kvart u kojem se nalazi Arena, a koji je bio doslovno krcat djevojkama od 15 do 30 godina starosti – da, publika jest u 99 posto slučajeva ženska, ali riječ je o ženama svih godišta, od novih obožavateljica do starih koki koje su se došle podsjetiti osnovne škole. Nažalost, čini se da tih autobusa ipak nije bilo dovoljno da se popuni cijela Arena, koja je bila ispunjena samo do pola, ili trećine ako brojimo i prazan prostor iza stejdža – dakle, ipak nije bilo onih koji su došli na koncert iz znatiželje, novog iskustva i avanture, ili da citiram jednog kolegu koji se također našao u dvorani: čini se da samo nas dvojica i redari ovdje ne znamo tekstove.
No iako ih nije bilo toliko da naprave fizičku gužvu, prisutni su to odradili na auditivnom terenu pa oborili rekorde izvikanih decibela, nevjerojatno glasnim vrištanjem i jednako prodornim zbornim pjevanjem s partera i tribina.
Što nas vodi do samog koncerta – koji je, ruku na srce, bio sve ono što koncert jednog profesionalnog, veteranskog boy benda treba biti. Nije čudo da su povratci NKOTB i Boyzone propali, a Backstreet Boys uz Take That ostali jedinim ikonama koje i dalje uspješno nastupaju – jednostavno, momci znaju što rade, danas vjerojatno više nego ikad. Kao tridesetogodišnjaci koji se preseravaju taman toliko da zalude klinke (tek pokoji iritantni kostim i blesave projekcije), dok ostatak vremena pjevaju i plešu posve samouvjereno i lagodno, besprijekorno filtrirani i praćeni s četiri plesačice te jednim DJ-om koji je usto i bubnjar (!), svoj posao rade puno zrelije, odmjerenije i slušljivije od većine sličnih pozera čiju karijeru kroji tim od stopedeset ljudi, svaki zadužen za po jednu trepavicu, rukav, pokret kukovima, kompresiju na (fenomenalnom) razglasu...
Obzirom da su ovakve manifestacije raj za heteroseksualnog muškarca, dogodit će vam se da većinu vremena gledate oko sebe, a ne na pozornicu, no iako ja jesam nepodnošljivi stari cinik, čak i da tražim povećalom, ovom koncertu u kontekstu očekivanja stvarno ne mogu naći niti jednu jedinu ozbiljnu manu. Istina jest da bih to vrijeme radije potrošio na svirke Lamb Of God ili Toma Waitsa, makar i u istom prostoru, ali Backstreet Boys su u sat i pol obavili vraški dobar posao – došli, zaplesali, prohujali kroz pjesmaricu teen popa devedesetih, bacili žene u trans i otišli svojim putem.
