Emisija 'Paralele', podnaslovljena 'europski magazin' i inače se bavi obradom priča iz drugih europskih država koje bi mogle biti relevantne i za nas (odande i naziv), pa se tako sinoć, na čelu s voditeljem Dankom Družijanićem očešala o temu javnih televizija i njihovih problema u nekim europskim državama.

Nisu to učinili loše, dapače. Posjetili su Slovence, Mađare, Grke i Šveđane, pri čemu su Grci odigrali ulogu babaroge kojom mame javnotelevizijskih djelatnika plaše djecu kada su zločesta, Slovenci onu u kojoj se htjelo reći da, eto, i 'naši uspješniji susjedi imaju slične probleme kao i mi', Mađari su utrpani u rubriku: 'Vidite, može i nedemokratskije nego kod nas', a Šveđani i njihova javna televizija u program igranih znanstveno-fantastičnih serija optimističnog prizvuka (Star Trek i priključenija). Sve u stilu, lako njima, i mi bismo tako da smo u svemiru.

Obično kada HTV snimi bilo što vezano uz razmatranje problema javnih televizija ovdje ili ondje, to se vrlo brzo pretvori u kukumekanje nad time kako je njima teško i kako su problemi na gordome prisavskom hrtu nerješivi na bilo koji drugi način osim na onaj gdje im svekoliko stanovništvo galaksije počne ničim izazvano slati milijune zlatnih poluga. O takvim prigodama vole ponavljati da je televizija skupa igračka, da se program kakav se od njih očekuje ne može proizvoditi pod ovakvim strašnim uvjetima pod kojima oni žive i, sve u svemu, nitko ne razumije njihovu bol. Ovaj put nije bilo tako

Istina, već se samo snimanje emisije o problemima javne televizije na jednoj javnoj televiziji može nazvati pokušajem pridobivanja gledatelja na 'svoju stranu', ali ovaj su put ti problemi barem jednim dijelom dobro prikazani i razloženi, ako nikako drugačije, a onda kroz tuđe primjere. Slovenski javni informativni servis ima problema s televizijom, ali su se zato na radiju i internetu dosta dobro snašli - što se za HRT ne može baš reći (sadržaji na zahtjev im debelo kasne, web-stranica im nije optimizirana za surfanje putem mobitela, aplikacija im je loša...), Grci su bili rastrošni i bilo ih je previše (iako ih je manje nego HRT-ovaca, u zemlji koja ima više nego dvostruko više stanovnika od Hrvatske), Mađari imaju skandaloznu situaciju s političkim i državnim pritiscima (čega se kod nas i dalje jako dobro sjećamo te povremeno primjećujemo i u sadašnjosti), a švedski model nam je toliko daleko da priča o njemu djeluje poput nečega iz Andersenovih bajki, i to onih rijetkih koje nisu morbidne.

Posebice me, recimo, zabavio detalj iz priloga o švedskoj javnoj televiziji u kojem se govorilo o postupku koji stupa na snagu kada nezadovoljno gledateljstvo prijavi neku emisiju, prilog, novinara ili urednika zbog toga što smatra da je nečime prekršio profesionalne i etičke standarde. Slučaj se u roku u najviše dva-tri dana obrađuje u tijelu koje je potpuno neovisno i o televiziji i o državi i o oglašivačima, a zatim se donosi odluka o tome je li prigovor utemeljen te koje će biti posljedice, pri čemu je najgora ona u kojoj se prekršitelj mora javno ispričati gledateljstvu. Sve podebljano u prethodnoj rečenici potpuno je nezamislivo na Balkanu. U dva-tri dana ovdje nitko ne rješava ni linearnu jednadžbu, a kamoli gledateljski prigovor, tijelo koje je potpuno neovisno o bilo kome ovdje umire za manje od ta dva-tri dana, a sa sankcijom u kojoj se prekršitelj mora ispričati gledateljstvu domaći krvoločni mentalitet ne bi bio zadovoljan ni u primisli. Ovdje raja odmah viče otkaz, a da nije protuzakonito, vjerojatno bi ih obradovale i javne egzekucije novinara koji su izrekli nešto što im se ne sviđa.

No pustimo Švedsku - ona je očito i u sinoćnjoj emisiji, kao i u mnogim drugim primjerima tu bila tek kao idealtip koji nikada nećemo dostići i koji, što je još mnogo gore, nitko ni u peti ne pokušava ni dostići. Zanimljiva je bila i studijska rasprava nakon priloga o raznim europskim javnim televizijama, a koju je Družijanić vodio sa stručnjakinjom za javne medije s FPZ-a, Viktorijom Car te s direktorom odbora za medije u Udruzi europski javnih televizija, Jean Philipeom De Tenderom (kojeg je, usput budi rečeno, HTV potpisao kao Jean Phililea).

Rasprava je prvo počela kao uobičajena priča o tome kako nova vremena zahtijevaju novu javnu televiziju i kako je javnoj televiziji jako teško balansirati između pritisaka komercijalizacije i pritisaka amaterizacije u novim medijima. To su priče o kojima ustajali TV-budžovani kukumeču već barem deset godina i svakome tko imalo prati njihova stručna izlaganja, sastanke i seminare već je puna kapa takvih floskula te se mora zapitati koliko tim likovima traju nova vremena i misle li se ikada probuditi iz zimskog sna o zlatnom dobu javne televizije iz tisuću-devetsto-nepostojeće, kada su svi vjerovali BBC-ju i, štajaznam, Gradimiru Agbabi, a nisu jahali po twitterima te ostalim đavoljim rabotama. Srećom, to nije trajalo dugo jer su Družijanićevi gosti u studiju ipak mrvicu pametniji pa se počelo i nešto konkretnije govoriti o problemima i prijedlozima za budućnost javne televizije. Tu je sa super primjerom uletjela Viktorija Car, koja je spomenula mogućnost decentralizacije javnih medijskih servisa, kakva, recimo, postoji u Njemačkoj i Nizozemskoj.

Obično kada se tako nešto - u Hrvatskoj i okruženju neisprobano i nezamislivo - spomene u kakvoj TV emisiji o TV-u, djelatnici TV-a skoče kao opareni i smisle petsto i pet razloga zbog kojih takvo što nikako ne smije biti dopušteno jer... nemam pojma zašto. Vjerojatno opet ona amaterizacija i provincijalizacija s twittera nasuprot njihovom velebnom kozmopolitskom i profesionalnom duhu zbog kojega i imamo javnu televiziju za umrijet od sreće. Ovaj put, međutim, Družijanić nije poskočio ko da ga je guja za srce ujela, nego je u par rečenica i kimanjem glave potvrdio da bi bilo možda zgodno kada bi se jedan javni servis mogao u istoj zemlji uspoređivati s drugim javnim servisom i tako stvarati kvalitetniji sadržaj. Dobro da me nije kolpalo.

Danka Družijanića inače ni po čemu ne bih nazvala perjanicom HTV-a (teško je takvo što reći za bilo koga tko u karijeri vrluda između novinarstva i korporacijskog PR-a), ali sinoć se dobro držao. Nadam se samo da ga zbog priklanjanja takvoj bogohulnoj ideji - da bi osim The Katedrale hrvatskog duha možda mogao postojati i neki drugi javni servis - neće biti prisiljen na bilo kakav lokalni ekvivalent onome švedskom ispričavanju. Nadam se isto tako da ćemo jedanput dobiti i emisiju u kojoj će HTV dopustiti neovisnim stručnjacima da kažu pokoju o njihovim problemima, a da pritom nijedan voditelj, urednik ili prisavski direktor ne padne u nesvijest. I da nitko nikome ne sjedne u krilo, kao što je to pri jednoj raspravi o HTV-u prije dosta godina učinila Hloverka Novak Srzić. Novo doba zahtijeva novu televiziju, rekoše nam. Pa hajde da i to vidimo.