Ne događa se svaki dan da Sjeverna Koreja snimi film u koprodukciji sa Zapadom, u ovom slučaju s Engleskom i Belgijom, no dramedy 'Comrade Kim Goes Flying', prikazan na petnaestom Far East Film Festivalu u Udinama, jedinstven je primjer. Snimljen u Sjevernoj Koreji, s potpisom čak tri redatelja (Nicholas Bonner, Anja Daelemans i Kim Gwang Hun) i tri različita producenta, 'Comrade Kim Goes Flying' govori o djevojci sa sela koja sanja o tome da postane zvijezda gradskog cirkusa. Film su u Udinama promovirali redatelj Bonner (poznat i kao producent nekih od najrazvikanijih dokumentarnih filmova o Sjevernoj Koreji), producentica Ryom Mi Hwa i glavna glumica Han Jong Sim

Pogledate li 'Comrade Kim Goes Flying', vidjet ćete film koji nevjerojatno podsjeća na staru jugoslavensku kinematografiju – ne samo zbog uniformi pionira, estetike crvenih zvijezda i turbopatriotskog preglumljavanja, već i poznatih motiva nasmiješene radničke klase koja uživa u miješanju maltera, slaveći velikog vođu u pauzama znojenja za miješalicom. S tom razlikom da mi slične uratke danas nazivamo propagandom – dok se autori filma 'Comrade Kim Goes Flying' izričito protive takvoj klasifikaciji svog uratka.

'Ljudi ga mogu zvati kako god žele, ali to je film snimljen isključivo da bi zabavio. Priča je to o djevojci koja juri za svojim snom. Što je, gledano u kontekstu sjevernokorejske kinematografije, jako drugačije od ostalih filmova, a koji uglavnom govore o osobama koje se žrtvuju za dobrobit države. Slažem se da postoje velike sličnosti između ovog uratka i filmova starih komunističkih kinematografija, ali kada je Sjeverna Koreja u pitanju, ovaj je film potpuno drugačiji. I čaroban! Jer sve što sam želio i ono što je bilo najvažnije jest da sjevernokorejska publika pogleda film koji će je zabaviti. Nema druge poruke osim 'uživajte u vožnji'', kaže Bonner.

Možda ga zapadnjačkoj publici možete prodati kao subverzivni uradak, priču o pojedincu koji juri za snom unatoč protivljenju kolektiva?

NICHOLAS BONNER: Eto, možete i tako pristupiti filmu (smijeh).

Osim same priče, on ima i poseban, 'starinski' vizualni stil.

NICHOLAS BONNER: To je namjerno, jer htjeli smo naglasiti da gledate fantaziju, snovit svijet u kojem sve funkcionira kako treba, plava je stvarno plava, zelena je neprirodno zelena... Nije važno gledate li ga na Zapadu ili u Sjevernoj Koreji, jer obje će publike znati da se nalaze u snu u kojem je sve moguće. Kad smo mu prvi put došli s pričom, korejski redatelj želio je snimiti klasični sportski film, ali nama je od početka bilo važno ispričati priču o djevojci koja je već previše stara da bi bila na trapezu, ali svejedno uspijeva u svom snu. Žene u sjevernokorejskim filmovima uglavnom plaču i imaju zaleđe u obliku snažnih muškaraca, a ovo je prvi put da imamo heroinu koja se služi humorom i svojim izgledom da bi napredovala, dok je muškarac onaj koji je slab i zaljubljuje se u nju, prije svega zbog nje same, a ne zbog onoga što ona čini za svoju zemlju. Za sjevernokorejski film to je sve novo i drugačije.

RYOM MI HWA: Girl power! (smijeh)

U jednom intervjuu rekli ste da se ovaj film uklapa u specifičan stil sjevernokorejskog filma. Što to znači, kakav je to stil?

NICHOLAS BONNER: Ja bih to nazvao retro. Način na koji se služe kamerom, puno krupnih planova, gluma... Nismo htjeli utjecati na takve stvari jer smo htjeli da izgleda kao sjevernokorejski film, a ne kao mješavina sjevernokorejskog i europskog filma. Tako da smo se u postprodukciji posebno posvetili očuvanju stila.

RYOM MI HWA: Priča je u osnovi ista kao i u svim sjevernokorejskim filmovima, ali svi su jako zadovoljni time kako je ispao u tehničkom smislu. Puno je razvijeniji i napredniji kada su montaža i fotografija u pitanju.

NICHOLAS BONNER: U Sjevernoj Koreji ljudi su mi govorili da je ovaj film blizak stvarnom životu jer su po prvi put vidjeli film sa sinkroniziranim zvukom. Postprodukcija je trajala čak dvije godine i ovo je prvi sjevernokorejski film za koji je postprodukcija rađena izvan Sjeverne Koreje. Vjerujte, nije bilo jednostavno dobiti role filma i dopuštenje da ih stavimo u zrakoplov od Pjongjanga do Pekinga. Ovo je prvi put da jedan sjevernokorejski film ima digitalnu montažu.

Je li ovo ujedno prva koprodukcija Zapada i Sjeverne Koreje? Znam da je bilo koprodukcija s azijskim susjedima, ali s Europom...?

NICHOLAS BONNER: Nije, u osamdesetima su Talijani snimili film u koprodukciji sa Sjevernom Korejom, ali ovo jest prvi put da je film nastao u koprodukciji sa Zapadom prikazan u sjevernokorejskim kinima, a ujedno prvi u kojem je cijela ekipa na setu iz Sjeverne Koreje. U tom je smislu jedinstven.

Bio je to proces dug šest godina – kako to da ste toliko dugo ostali uz njega i što vas je osobno vezalo za priču?

RYOM MI HWA: Razvoj scenarija bio je dug i težak, najteži dio posla. Ali htjela sam snimiti dobar film koji će zabaviti publiku u Sjevernoj Koreji. Moj otac je šezdesetih i sedamdesetih snimio dva cjelovečernja filma o cirkusu pa sam i ja čvrsto odlučila nastaviti njegovim stopama te se potruditi da i ovaj bude realiziran.

Je li ovo bio primarno projekt za sjevernokorejsku publiku ili ste od početka razmišljali o izvozu u druge države?

RYOM MI HWA: Osobno ništa od ovog nisam očekivala, a nisam ni sanjala da ćemo jednom sjediti ovdje, u Italiji.

NICHOLAS BONNER: Kao netko tko 20 godina stalno putuje u Sjevernu Koreju, želio sam da ga vidi tamošnja publika, nadajući se da će reagirati upravo onako kako je i reagirala. Morate pogledati druge sjevernokorejske filmove da biste znali koliko je ovaj drugačiji. No isto sam tako razmišljao i o međunarodnoj publici, ali ne previše – na kraju krajeva, u ovom filmu miješaju cement, dok bi u verziji koja puno razmišlja o međunarodnoj publici te scene vjerojatno bile zamijenjene jurnjavama automobila. (smijeh) Ali oduševljen sam time što smo film u isto vrijeme prikazivali u Pjongjangu i Miamiju te da se svidio objema publikama!

Možete li nam reći nešto više o vašim korijenima u cirkusu i je li ovo vaše prvo pojavljivanje na filmu?

HAN JONG SIM: Ja sam rođena na selu, a moje selo ima svega 15 obitelji. Moja majka je bila zaljubljena u cirkus i jako je voljela akrobate. Tako da je htjela da i ja radim u cirkusu pa sam pokušala slijediti njezine želje.

Jeste li ikada sanjali da ćete jednog dana postati glumica?

HAN JONG SIM: Nikada! Kada su me posjetili u cirkusu i ponudili mi ovu ulogu, nisam vjerovala što se događa. A onda sam se zabrinula, jer nisam bila sigurna da znam glumiti. (smijeh)

Što to zapravo znači biti filmski producent u Sjevernoj Koreji i koliko posla imate? Koliko filmova godišnje producira Sjeverna Koreja?

RYOM MI HWA: Snimamo oko 30 do 40 filmova godišnje, no prošla je godina bila loša pa smo ih snimili samo 20.

NICHOLAS BONNER: Ona zapravo nije počela kao producentica, radila je u prodaji i promociji. Producentica je postala kada je počela raditi na mojim dokumentarcima jer je imala potrebno znanje za njihovu realizaciju.

Znači li to da je Sjeverna Koreja sada otvorena za druge koprodukcije sa Zapadom?

RYOM MI HWA: Da, apsolutno. Želimo koproducirati još filmova s drugim zemljama.

Možete li nam reći nešto više o sjajnim, proslavljenim dokumentarcima koje ste producirali posljednjih desetak godina?

NICHOLAS BONNER: Ja sam arhitekt koji je 1993. iz Kine otputovao u Sjevernu Koreju, što je dovelo do osnivanja organizacije Koryo, za organizaciju turističkih putovanja. To nam je omogućilo da češće putujemo u Sjevernu Koreju, a zatim nas dovelo i do organizacije kulturnih projekata, poput međunarodnih prijateljskih nogometnih utakmica. Uvijek me zanimala priča o sjevernokorejskoj nogometnoj reprezentaciji i čuvenoj pobjedi nad Italijom, koja ih je 1966. godine dovela u četvrtfinale Svjetskog prvenstva. Ryom sam upoznao radeći na tom projektu i tako je nastao 'The Game Of Their Lives'.

Naša se suradnja nastavila i na ostalim projektima, 'A State Of Mind' i 'Crossing The Line', dokumentarcima o sletovima i američkim prebjezima, čija je glavna misija bila predstaviti Sjevernu Koreju ostatku svijeta. Jedan od razloga zašto sam želio snimiti igrani film jest upravo taj što su manje zahtjevni od dokumentaraca – na njih potrošim deset godina svog života, istražujući, kopajući, jureći za pričom... Težak je to posao. Želio sam raditi nešto... pa, kreativnije bi bila kriva riječ, ali bio je to zabavan projekt koji je usto bio velik izazov.

Nastavljate li onda s novim izazovima?

RYOM MI HWA: Već smo počeli!

NICHOLAS BONNER: Radimo na novom projektu, ali ne smijemo još reći ništa o njemu.