Jamey Johnson imao je najbolji album 2008. godine. Dvije godine kasnije, vratio se s dvostrukim CD-om. Je li ga pojela inflacija pjesama ili je ponovo uspio oboriti s nogu?
Najteže je raditi pod pritiskom, a ako ga je itko osjetio posljednje dvije godine, onda je to Jamey Johnson, čovjek čiji smo drugi album 'The Lonesome Song' proglasili remek-djelom i najboljim LP-jem 2008. godine. Ali ne samo mi – današnja country ikona koja je došla i ostala posve izvan sustava američkog tamburaškog mainstreama (do tada poznata po pisanju pjesama velikim zvijezdama, sve dok se i sama, shvativši da ima glas koji ježi kožu, nije upustila u vlastitu diskografsku avanturu), snimila je album koji je bio jednostavno... pa, savršen je eufemizam za to koliko je bio i ostao dobar, hvaljen i uzdizan u nebesa posvuda.
'The Lonesome Song' bio je kompaktni, snažni i jedinstveni album, posebno za razvodnjenu country scenu, outlaw spomenik problemima kroz koje je autor prolazio stvarajući ga – sve od liječenja ovisnosti do ljubavnih, bračnih tegoba. Album koji je oduševio i one koji s countryjem ne dijele ni 'c', a nakon kojeg su svi s veseljem čekali 'nastavak', u isto vrijeme strahujući: 'Kamo nakon toga?'
Odgovor na potonje pitanje jest – štulićevskim stopama. Jamey Johnson vratio se s dvostrukom zbirkom od čak 25 pjesama, 'crnim' i 'bijelim', pesimističnim i optimističnim albumom 'The Guitar Song', koji nije ni sanjao to da ponovi snagu prethodnika, ali je svejedno uspio ono što smo se svi nadali da hoće – dostaviti novi, makar i hipeproduktivni paket sjajnih, sjajnih pjesama. Pjesama kakve više nitko ne piše, ne pjeva, ne svira i ne producira na ovaj način; nitko osim ovog melankoličnog bradonje iz Alabame.
'Pesimizam' i 'optimizam' baš i nisu toliko strogo odvojeni pojmovi ovog dvostranog kompleta pa se raspoloženje pjesama, čak i onda kada standardno sjajni tekstovi jasno razlikuju 'mrak' od 'svjetla', sporim i oporim instrumentalima često susreću i druže oko demarkacijske linije dvostrukog LP-ja, a uz nekoliko veselica kojih uvijek mora biti na ovakvim albumima (imao ih je čak i 'The Lonesome Song', poput cinične, koliko i razigrane 'Women' – ovdje je to prije svega 'Good Time Ain't What They Used To Be'), tu je i puno više nego što možemo podnijeti prepoznatljivih Johnsonovih laganica, briljantnih, klizećih jesenskih balada kao što su 'Cover Your Eyes', 'Baby Don't Cry', 'Front Porch Swing Afternoon', 'My Way To You'...
Ulaštite mamuze, otvorite viski i zurite u kišu kroz prozor – uz savršeni soundtrack.
Ocjena: 9 / 10
Izdavač: Mercury Nashville
