Ah Blur... Još jedan od onih bendova koji je svoju uobičajenu sapunicu 'hoće li/neće li' razvlačio unedogled. Radi se naravno o reunionu i naravno da HOĆE. No kod njih je ipak situacija bila nešto kompliciranija – naime, tu nije bila dovoljno nekoliko povratničkih koncerata, ma koliko grandiozni bili (a bili su zaista veći od života, tako barem kažu svjedoci, koji su ih gledali te dvije ljetne večeri početkom srpnja 2009. u londonskom Hyde Parku i kasnije to ljeto po britanskim festivalima počevši od Glastonburyja pa nadalje...), nego se čekao neki novi materijal. Jer Blur su ipak ostali dužni. Naime, taman kad su postali konzistentno zanimljivi, nakon šestog albuma '13' krajem 90-ih, bend je napustio gitarist Graham Coxon, inače glavna protuteža Damonu Albarnu, ili ako baš želimo biti pompozni – razbarušeni Richards (iako doduše ni približno ne izgleda tako) Albarnovu organiziranom i urednom Jaggeru.

Albarn se pak početkom milenija poprilično razmahao svojim solo projektima, najpoznatiji od kojih je naravno Gorillaz (ali ima tu još svačega – od benda The Good, The Bad & The Queen preko 'afričkih' projekata do najnovijih opera) i bend je nakon još jednog albuma, pomalo nedorečenog, polueksperimentalnog, elektroničkog, Albarnovim aktualnim avanturama nedvojbeno obojenog 'Think Tank' iz 2003. prestao s radom, iako nikad nije bilo službenog raspada. Godinama su dolazile najave o ponovnom okupljanju i snimanju novog albuma koji će se dogoditi ovog ili onog proljeća ili pak neke sljedeće jeseni, no znalo se da bez Coxona to ipak neće biti to. U međuvremenu su i 'druga dvojica' nastavila sa svojim životima – basist Alex James bacio se na pisanje i postao traženi kolumnist i to više na teme hrane nego glazbe, da bi se zadnjih godina upustio u proizvodnju sireva (!), dok se bubnjar Dave Rowntree posvetio nastavku školovanja postavši odvjetnik, paralelno gradeći političku karijeru u Laburističkoj stranci – iako je izgubio na posljednjim parlamentarnim izborima, i dalje napreduje u stranci pa je trenutno šef partijske podružnice u londonskom West Endu.

Kad se konačno otkrilo da su sjeli svi zajedno za stol i kad su objavljeni datumi prvih, momentalno razgrabljenih nastupa, odmah se počelo razgovarati i o novim pjesmama. Godine 2010. su konačno i objavili dobrotvorni singl 'Fool's Day', nekoliko su puta navodno ulazili u studio, u veljači je Coxon objavio da je snimanje novog albuma sasvim izvjesno, da bi konačno proljetos došli do zida (odnosno Damon Albarn koji je prekinuo session), objavivši da ipak neće biti novog Blurovog albuma, bar ne u bliskoj budućnosti. Umjesto toga dobit ćemo reizdanje kompletnog kataloga o 21. godišnjici benda zajedno s hrpom rariteta i neobjavljenih stvari plus dvije nove pjesme ('Under The Westway' i 'The Puritan'), nastup povodom zatvaranja Olimpijskih igara u Hyde Parku i... to bi bilo to. Barem je tako izričito i eksplicitno objasnio Damon Albarn početkom travnja u velikom intervjuu za The Guardian, u kojem je uzgred sličnu stvar rekao i za Gorillaz, ali to je već neka druga priča.

I eto nas tako kod 'Dvadeset jedinice', raskošne kutije koja sabire kompletnu diskografiju Blura, odnosno njihovih 'prvih', iznimno plodnih 12 godina (1991-2003). Treba li posebno govoriti o njihovim albumima o kojima se manje-više sve zna? Možemo ih s ove vremenske distance eventualno podijeliti u parove – nešto manje uvjerljiva prva dva ('Leisure' iz 1991. i 'Modern Life Is Rubbish') iz predbritpop/postbaggy faze; zatim dva blockbustera s vrhunca eksplozije britpopa ('Parklife' iz 1994. i 'The Great Escape' iz 1995) i konačno dva 'američka' albuma ('Blur' iz 1997. i '13' iz 1999), obojena lo-fi i noise utjecajima (posebice Pavement, što je kasnije šire i dublje elaborirano na osam Coxonovih solo albuma), ali i ranim Albarnovim elektroničkim preokupacijama. Sedmi i posljednji album, ranije spomenuti 'Think Tank', još uvijek, dakle, čeka svoj 'par'. U čitavoj karijeri Blura ono što je bilo najkonzistentnije bila je iznimno visoka kvaliteta singlova, bez obzira na trenutnu fazu. Tu je i zaista ogromna količina bonus materijala (B-strana, miksova, alternativnih ili live verzija, rariteta itd.) koji seže još u fazu Seymoura, kako su se zvali kad su počinjali krajem 80-ih, kao i tri DVD-a ('živi', sa spotovima i s raritetima).

Dvije nove stvari, sjajna balada 'Under The Westway' i nešto manje uvjerljiva 'The Puritan', više su osvrt na slavne dane benda nego nastavak soničnih avantura kakve bi čovjek očekivao od 'zrelog' Blura. No u svakom su slučaju dostojne brenda. Do nekog sljedećeg reuniona i eventualnog novog albuma (jer nikad ne reci nikad), '21' ostaje kao golem bukvar za proučavanje iznimno zanimljive karijere...

OCJENA: 9 / 10

Izdavač: FOOD / VIRGIN / PARLOPHONE / DALLAS