Film 'Voda: esencija života', dokumentarac Irene Saline koji će se u Cinestaru prikazivati od 15. prosinca, progovara o poraznoj činjenici privatizacije vodenih izvora, tih za život neophodnih resursa s čime sama voda postaje sve skuplja i skuplja.

Situacija s vodom nije blistava i predstavlja veliki problem diljem svijeta. A brojke su već sada porazne. Naime, više od dva milijuna ljudi godišnje umire u svijetu zbog zagađenosti ili nedostatka vode, a većina njih su djeca mlađa od pet godina. O bolestima se i ne vodi evidencija pa se tako u SAD smatra da godišnje od tih bolesti, povezanih s vodom, oboli između 500.000 i 7.000.000 ljudi. To nije problem samo nerazvijenih i siromašnih zemalja jer voda predstavlja krvotok cjelokupnog planeta i u biti povezuje cijeli planet u jedan živi organizam. Zbog toga se zagađivanje vode bilo gdje u svijetu tiče i svih nas ostalih. A tu je situacija, nakon uvođenja kemije u poljoprivredu gotovo tragična.

Zbog velike uporabe pesticida, plodnost tla je u padu diljem EU-a, a petogodišnje istraživanje Seine u Francuskoj pokazuje da ribe mijenjaju spol, tj. većinom su ženke. U Teksasu pak toksikolozi nalaze visoke razine prozaca u tkivu svake ispitane ribe, a industrijski otrovi rasprostiru se kroz sve vodotokove i oceane i nađeni su u tuljanima, kitovima, polarnim medvjedima, pa čak i u majčinom mlijeku Inuita. Sve se to događa zato jer danas u industrijskoj poljoprivredi trošimo pet do 10 puta više vode za istu količinu hrane nego prije industrijalizacije, a 70 posto ukupne potrošnje vode odnosi se na tu poljoprivredu, 20 posto na ostatak industrije, a 10 posto na osobnu uporabu.
Na cijelu tu količinu industrijskog zagađenja nadovezuje se nebriga vladinih organizacija prema pretjeranom iskorištavanju vode od strane velikih korporacija i prema upravljanju vlastitim resursima u pojedinim zemljama.

Usto, čak i Svjetska banka ima svoju ulogu jer je npr. bolivijsku vladu prisilila na privatizaciju vode zaprijetivši ukidanjem financijske pomoći 1997.godine, što je dovelo do demonstracija, pa čak i fizičkih obračuna u La Pazu i Cochabambi, što se smatra prvim ratom za vodu, koji su u ovom slučaju vodili bolivijska vojska i policija protiv vlastitoga naroda.

Diljem svijeta, od Južne Afrike, Indije, Tajlanda pa sve do SAD-a zabilježeni su katastrofalni učinci privatizacije vodoprivrede te je svugdje došlo do istog rezultata – uskraćivanja slobodnog pristupa vodi, pretjeranog iscrpljivanja izvora i ostavljanja industrijskog otpada lokalnim zajednicama.

Istovremeno, svjetska organizacija za upravljanje vodnim resursima, World water council, osnovana 1997.godine, nalazi se pod direktnom kontrolom istih korporacija koje diljem svijeta iskorištavaju i ostvaruju ogromne profite na pretjeranom iscrpljivanju vodnih resursa. Na taj način, nastoje vodu i politiku vodoprivrede svesti isključivo na tržišna načela te pretvoriti vodu u običnu robu.

U filmu se također prikazuje nepriličnost rješavanja problema zaliha vode putem velikih brana i akumulacijskih jezera, koje potiče Svjetska banka jer stvaraju više problema nego što donose koristi. O raseljavanju lokalnih zajednica i da ne govorimo. Na kraju, ta ista voda ne dolazi do onih zbog kojih su te brane i jezera napravljena.
Iz filma se jasno vidi da se rješenje problema vode nalazi većinom u solidarnosti, razumijevanju i znanju lokalnih zajednica o upravljanju vodom.
Najviše od svega, bitno je shvaćanje vode kao javnog dobra, a privatizacija ne smije i ne može biti rješenje ni u jednom pogledu.