Crveno je boja ljubavi, ali i partije koju je u crno zavio vojni puč Pinochetova Čilea. Redatelj proslavljenog hita 'Tony Manero' u filmu 'Post mortem' donosi još jednu neobičnu ljusku priču zapakiranu u politički paket, ali i savršenstvo filmske jeze, crnog humora i atmosfere
'Post mortem' (2010) jedan je od 'čudnijih' političkih filmova koji ste mogli pogledati u posljednjih nekoliko godina, a zanimljivo je da je sličnu titulu nosio i proslavljeni 'Tony Manero', festivalski hit koji je snimio dvije godine ranije isti čileanski majstor, redatelj Pablo Larrain. A koji je svoj stil u potpunosti definirao upravo s ova dva naslova, oba politička filma u kojima je politika tek podloga za rasprostiranje ljudske drame, ali i obratno, ljudska drama kao lansirna rampa za odašiljanje političkih poruka. Plus ponešto seksa i crnog humora, naravno.
Ovaj je uradak, dakle, dijelom preslika, a dijelom produžetak iste formule – serijski ubojica, disco i Augusto Pinochet 'Tony Manera' sada zamjenjuju pomoćnik mrtvozornika, burleska i Salvador Allende 'Post Mortema', koktel turobnih političkih promjena, apsurda, crnila, socijale i jedne potpuno pomaknute ljubavne priče.
Koji zajedno s fantastičnom glumom, odličnom fotografijom te mučnom, dokumentarističkom atmosferom punom kuhajuće tenzije dostavlja priču smještenu u posljednje dane Allendeove vladavine, ususret čileanskog vojnog
puča. On je zapisničar obdukcija lokalne bolnice, a ona susjeda, anoreksična toples-plesačica koja nestaje nakon vojnog udara zbog obiteljske povezanosti s komunističkom partijom.
Može li ljubav opstati u trenucima društvene i političke apokalipse i može li opstati ljudskost među planinama mrtvih tijela nagomilanih u groteskni teatar ratne bolnice? Odgovore dostavlja briljantna završnica, koju vam nećemo otkriti, već vas pozvati da 'Post mortem' pogledate što prije, ako već do sada niste.
