'Mi smo samo jedan obični indie-rock bend iz Montreala' istodobno je najskromnija i najbezobraznija rečenica koju možete izgovoriti ako ste Win Butler, frontmen Arcade Firea, i ako nastupate u Zagrebu pred sedam tisuća ljudi koji bi vas najradije gledali i slušali u svom omiljenom klubu. No ako u sat i pol svirke date sve od sebe i još više od toga, sve vam je oprošteno
Puno je toga lijepoga za vidjeti i čuti na ovogodišnjem T-Mobile INmusic festivalu, ali većina posjetitelja je kartu kupila zbog premijernog regionalnog nastupa Arcade Firea. Osmočlano indie-rock društvo iz Montreala vinulo se u svemir globalne popularnosti nakon što je njihov prošlogodišnji album 'The Suburbs' osvojio Grammyja za album godine. Ova odluka američke izdavačke elite poprilično je zbunila ostatak svijeta, naviknut da se takvim nagradama kite etablirane mainstream zvijezde.
Masa zbunjenih Grammyjem na Twitter je slala poruke konsternacije i mržnje prema bendu o kojemu ništa ne znaju, što je dovelo do jednog od najlucidnijih internet memea godine – Who Is Arcade Fire. S druge strane, oni koji su i ranije voljeli njihovu crno-bijelu kombinaciju mračnog art rocka, impulzivno plesnog ugođaja i djetinjasto-ulične poetike, zavoljeli su ih još više jer su na 'The Suburbs' ispričali priču s glavom i repom i vrlo se elegantno transformirali u ono što su ranih osamdesetih bili U2, pa kasnije Pixies – veliki generacijski bend.
A veličina Arcade Firea je upravo u vještini balansiranja između kategorija 'mali' i 'veliki'. Naime, već od uvodne 'Ready to Start' imate dojam kao da gledate klupski koncert koji je netko izmjestio na livadu, vizualno impresivni show koji (po svemu sudeći, namjerno) štedi na decibelima kako bi se iznijansirano čuo svaki detalj zvučnog spektra. Pritom oduševljava spontanost osmočlane postave, koja stalnim izmjenama instrumenata i razigranim scenskim ponašanjem ostavlja dojam djetinjaste zaigranosti, a da pjesme nimalo ne trpe zbog toga.
Dapače – svaka pjesma je dodatno naglašena, bilo dinamički, bilo scenskim ponašanjem, pa smo tako vidjeli ludog multiinstrumentalista Richarda Reeda Parryja kako palicama udara zvučnike, ili neizmjerno simpatičnu Régine Chassagne kako leprša u haljini na trakice tijekom spore plesne himne 'Sprawl II (Mountains Beyond Mountains)'. Dramatični vrhunci koncerta bili su još napeta 'No Cars Go', prelijepa 'Intervention' (Win je posvetio 'svim katolicima'), furiozna 'Month of May', kobna 'Rebellion: Lies' i zborno otpjevana 'Wake Up'.
Dva segmenta nastupa dodatno su šarmirala publiku. Oduševio je trodijelni video-wall na kojemu su se vrtjele projekcije komplementarne pjesmama (među njima veliki je dio radova fanova) ili vrlo vješto režirani fragmenti koncerta. Prijatno je iznenadio i frontmen Win Butler svojim duhovitim komentarima, pohvalama Zagrebu u kojemu je proveo već dva dana i dečkima s kojima je igrao košarku, a posebno referencom na nikad odigrani susret američkog i jugoslavenskog 'dream teama' s kraja osamdesetih uoči izvedbe energične 'Neighborhood #3 (Power Out)'.
Internet je pun šala na račun korištenja riječi 'kids' u tekstovima Arcade Firea, koje je zbilja ekstenzivno. Je li riječ o današnjim klincima, što na Twitteru pljuju po jednom od rijetkih bendova koji apsorbira zeitgeist zadnjih trideset godina nezavisne rock glazbe, ili je riječ o 'klincima' koji su danas 'mladi starci' s kreditima do guše? Ne znamo, ali kao kohezivni motiv između jednih i drugih 'klinaca' Win Butler je večeras iskoristio – košarku. A košarkaškim rječnikom rečeno – Arcade Fire su zakucali.
