INTERVJU: LANA ŠARIĆ

'Klasa optimist' - bolest kao smijeh

04.03.2010 u 09:00

Bionic
Reading

Lana Šarić u svom dokumentarnom prvijencu 'Klasa optimist' ispričala je sve o svojoj borbi s leukemijom, a nama je nakon premijere filma na ZagrebDoxu ispričala sve o filmu

Dramatičarka, scenaristica i dramaturginja Lana Šarić (27) nedavno je snimila svoj prvi dokumentarni film 'Klasa optimist', u kojemu je opisala vlastitu borbu s leukemijom, obogativši je s još nekoliko sličnih životnih priča. Premijera filma na ZagrebDoxu bila je i povod za razgovor s autoricom filma.


Tportal: Samim naslovom, 'Klasa optimist', odredila si smjer filma.
Lana: Da je isključivo po mome, film bi bio još optimističniji. Vjerojatno bih ubacila i Loleka i Boleka unutra, ali tada nitko ne bi vjerovao, bilo bi preoptimistično.

Tportal: U filmu je, osim tvoje, ispričano još nekoliko životnih pobjeda nad leukemijom. Kako si izabrala sudionike?
Lana: Neki od junaka filma bili su moji prijatelji iz bolnice, neki od njih su bili u bolnici puno prije mene, a s njima me povezao moj doktor. Putovali smo po cijeloj Hrvatskoj, popili kavu s tim ljudima i usput popričali.

Tportal: Tvoja priča u filmu ispričana je lirskije od ostalih priča.
Lana: Scenarij je bio u stvari o mojoj bolesti. Ta moja priča u ja-formi služi kao narativna poveznica svih ostalih priča. Budući da je light motiv mog ozdravljenja bilo jedrenje, to je bio i razlog zašto sam se odlučila na lirsko, poetično iznošenje vlastite priče. To smo onda kombinirali s ostalim protagonistima ovog filma koji su realni ljudi kakve viđaš na svakom koraku, pozitivni sa smislom za humor.

Tportal: Koju ti je priču bilo lakše graditi, tvoju ili njihove?
Lana: U svojoj priči sam stalno balansirala između mog pomalo neobičnog smisla za humor i potrebe da ne lažem. Moraš prikazati stanje stvari. Ne možeš reći da je bilo cvijeće i drveće, normalno da je bilo i teških trenutaka, znači balansiraš između potrebe da izneseš realno stanje stvari i potrebe da nešto iz svog osobnog shvaćanja uneseš u tu priču. Kako su ostali sudionici filma živi i zdravi, nije mi bio problem pričati s njima o nekim mračnijim danima. OK, bilo je i suza, ali da ih nije bilo, mislim da bi bilo čudno. S druge strane, da su svi plakali bilo bi grozno, a i ne u potpunosti istinito.

Tportal: Jedan akter filma, nažalost, nije dočekao premijeru.
Lana: Jedini tužan moment u snimanju filma je bio trenutak kad je šest mjeseci nakon snimanja umro gospodin na biciklu, Rudi. Iako sam iz osobnog iskustva znala da se može dogoditi da netko umre, meni i svima nama to je bio veliki šok, jer je izgledao kao da nikad neće umrijeti, kao da bi mogao živjeti 150 godina. Ipak smo ga odlučili staviti u film, jer bez obzira na to što na kraju nije uspio, cijelim tijekom imao je pozitivan stav. Čak je nakon oporavka vozio utrke i penjao se na Medvedgrad.

Tportal: Akteri u filmu uglavnom su uza se imali životnog partnera i svi su ostali zajedno kroz cijelu bolest i nakon ozdravljenja.
Lana: Iako su ljudi iz filma svi ostali zajedno, to nikako nije pravilo. Dolazi do svađa, rastave roditelja oboljelog djeteta. Tako je jedna gospođa u filmu pomalo duhovito rekla: 'možda da smo bili u braku, ne bismo uspjeli'. Doktor koji se baš razbolio prije vjenčanja, u međuvremenu se oženio i možemo reći da je to happy end. Da smo ga mogli uhvatiti kako kaže 'da, uzimam', to bi bio odličan kraj filma.

Tportal: Koji je bio osnovni motiv za snimanje filma – ispričati priču ljudima ili riješiti neke stvari sa samom sobom?
Lana: Imala sam jasnu i čistu situaciju – sve je dobro prošlo, dobro sam. Ništa ružno što mi se moglo dogoditi, nije mi se dogodilo. S druge strane, to iskustvo je svakako snažno i obilježilo je zadnjih pet godina mog života, što ne mogu negirati. Bila sam tamo, vidjela sve iz prve ruke, upoznala te ljude i zaključila sam da je korisno snimiti taj film. Također, svako malo me netko pita kako mi je pošlo za rukom izlječenje i kako je to moguće. U filmu sam to objasnila. A i moram ti priznati da bi mi bilo čudno izaći iz bolnice i pisati sapunicu.

Tportal: Kako danas gledaš na bolest iza sebe?
Lana: Kao glavni razlog fizičke propasti, ali i kao testiranje vlastite snage. Imam ogromnu vjeru u liječnike i smatram da su bolesti tu da ih se liječi. U stvari, nitko ne može demistificirati bolest, pa ni ja ovim filmom kojim sam tek htjela objasniti kako izgleda biti bolestan. To iskustvo je neprenosivo. Usprkos moru ljudi koji nisu uspjeli pobijediti leukemiju, a o kojima mediji posljednjih godinu, dvije pišu, poput Vjekoslava Šuteja i Ane Rukavine, moj doktor ima cijelu srednju školu ljudi koji su se izliječili, što sam ovim filmom htjela i pokazati. Broji ih u stotinama, a to nikad nitko nije pokazao. Također, film će nekome, tko će ga gledati kroz par godina, pokazati da nije to kraj života. Ujedno će pokazati važnost altruizma, odnosno doniranja koštane srži. Gotovo polovice ljudi u filmu ne bi bilo da nije bilo osoba koje su im odlučile dati svoju koštanu srž.


'Klasa optimist'

U filmu pratimo nekoliko sudbina kojima je zajednička zloćudna bolest, ujedno ishodišna točka filma što će stubokom izmijeniti njihove živote. Film se razvija od spoznaje bolesti i začudno racionalnih prvih susreta s njom, preko suočavanja s bliskom smrću, do izlječenja i ponovnog koračaja starim, a opet sasvim novim životnim putovima.

Lana Šarić je čvrsto strukturirala film pričom o vlastitoj borbi kao lirskim kosturom te paralelno ispričanim sudbinama kao naglašeno životnom usporednicom. Iako je u ulozi pripovjedačice bila nešto lošija te nije iskoristila sve mogućnosti teksta, njezin glas dodao je filmu dimenziju autentičnosti koja je pojačala liričnost kostura.

Početno racionalno sagledavanje, koje se s platna prenosi na gledatelje, postupno zamjenjuje emocionalna gruda koja raste uzrokovana strepnjom za junake i kontrolirana stalno prisutnim diskretnim optimizmom.

Usprkos snažno prisutnoj emociji, film se uspijeva odmaknuti od suvišnog patosa koji bi pretočio snagu tek u melodramatičnost, za što su uvelike zaslužni neki od aktera koji iznose sjećanje na bolest racionalno i uz dozu humora, a uz tek pokoju suzu upućenu drugima, ne sebi. Tako oblikovan, film je snažna zabilješka jedne bolesti koju su akteri prihvatili sastavnim dijelom sebe i na kraju pobijedili, otvorivši si vrata nekim novim životnim počecima i prihvativši svaki sljedeći trenutak kao dar.