Čak ni izravni prijenos dodjele Oscara nije baš naročito televizičan i traje predugo, a u njega se ukucava puno više love nego u naše lokalne manifestacije s dodjelama nagrada i puno više scenarista lomi mozgove oko toga kako zabaviti publiku između dodjele dva buketa cvijeća i mini-skulpture. Zašto onda HTV već godinama smatra da je dodjela nagrada hrvatskog glumišta (baš kao i Porin i još neke slične nagrade) dobar sadržaj za izravni prijenos u udarnom terminu?
Svake godine kada vidim da će HTV opet prenositi neku domaću dodjelu nagrada kao što je, primjerice, Porin i kao što je bila sinoć održana dodjela nagrada hrvatskog glumišta - zahvalim se programskom vodstvu prisavske kuće na tome što mi opet osigurava materijal za osvrt, ali se isto tako ponadam da ove godine možda neće pokušati biti duhoviti. I svake se godine pokaže da imam na čemu biti zahvalna, ali se nemam čemu nadati.
Sinoćnja dodjela nagrada hrvatskog glumišta bila je, naime, kao i sve takve dodjele nagrada - preduga i predosadna. Znam da je to važno za našu kulturu, za ljude koji - kako se to ono kaže? - KRVARE NA DASKAMA zato da bismo se mi zabavljali i/ili upoznali s nekim krasnim umjetničkim djelima i ne kažem da te nagrade ne treba dodjeljivati, čak ne bih ni tvrdila da ništa o tim dodjelama ne bi trebalo prikazivati na televiziji. Ali dva sata? Boktemazo. Dva sata televizijskog udarnog vremena čitava je vječnost, a kada se tu čitavu vječnost na ekranu samo izmjenjuju kadrovi voditelja kako čitaju imena glumaca i nazive predstava pa onda publika plješće - onda je prebacivanje na neki drugi kanal gotovo pa zajamčeno.
Najgore je to što organizatori takvih svečanosti znaju da je to predugo i predosadno pa nas pokušavaju zabaviti nekakvim tobože zabavnim i duhovitim ficlekima, točkama, recitacijama, imitacijama i skečevima. Konkretno, sinoć je sve bilo u znaku Shakespearea i 400. godišnjice njegove smrti, pa se Duško Modrinić cijelo vrijeme prešetavao po pozornici zagrebačkog HNK i šire, glumeći mladog Williama, odnosno njegovu hrvatskoglumišnu inkarnaciju. Pomagali su mu i glumci koji su izvodili lutarske i komično skraćene isječke iz Shakespeareovih komada kakvu još od kraja osamdesetih izvodi Reduced Shakespeare Company u Londonu (ali puno gore) i cijeli je taj 'zabavni' moment izgledao tako da su često snimana lica uzvanika u publici izgledala kao da im je iskreno neugodno. I potpuno ih razumijem. I meni bi bilo. Bilo mi je i pred televizorom.
Problem je, naime, upravo u tome što se inzistira na izravnom prijenosu, pa onda ekipa koja organizira dodjelu osjeća pritisak da pod muss bude zabavna i duhovita, a znamo kako obično završava kada nešto radimo pod muss. Vidi se, čuje i miriše tako. Mnogo bi bolje bilo kada bi se sve te ljude pustilo da odrade svoje, dodijele nagrade, zezaju se ili ne, a onda poslije složiti neku skraćenu verziju od maksimalno 45 minuta-sat vremena, u kojoj bi se vidjeli svi dobitnici, nekoliko dirljivih, nekoliko simpatičnih i možebitno smiješnih momenata, Veronika Durbešić kako na finjaka podbada Bandića, klinci iz osječkog HNK kako u napadaju oduševljenja zbog osvajanja nagrade za predstavu 'Moje pjesme, moji snovi' ruše na pod svojeg intendanta, Vrdoljak koji kao posebni izaslanik sjedi u loži s kamenim izrazom zagonetne sfinge na licu i tako to. Bilo bi sasvim dovoljno materijala da ljubitelji kazališta mogu usput i komentirati daj pogleč kak se ovaj oblekel, ko neki luftbremzer s placa, da zaslužni dobiju dovoljno pozornosti i da nikome ne bude neugodno.
Ovako - stalno te sirote voditelje, glumce i ine izvedbene umjetnike tjeramo da prisilno budu duhoviti, a još se pritom kladim da kod nas, za razliku od (isto tako predugačkog i predosadnog) Oscara, nitko baš ne daje grdne pare vojsci scenarista da mjesecima smišlja barem marginalno duhovite fore. I onda, zbog prisile izravnog prijenosa jedan fin događaj koji doista IMA značenje za hrvatsku kulturuispadne jadno. A to nisu zaslužili ni gledatelji ni oni koji primaju nagrade.
