SPFF

Jazz avantura i filmski herbarij dobre glazbe

08.08.2012 u 09:56

Bionic
Reading

Četvrti dan Starigrad Paklenica Film Festivala protekao je u znaku jazza, klasike i avangarde te jednog živog nastupa

Kad netko 'uleti u neku lovu', to uglavnom znači naglo bogaćenje prosuto na impulzivnu kupovinu automobila, kuća, nakita i inih statusnih simbola kojim nouveau riche bildaju nedostatak samopouzdanja u kontekstu vlastitog plemena.

Kad Matt Ritvo 'uleti u neku lovu', makar ona bila i znatno manja od one koje bi ga pretvorila u bogatuna s okom na Ferrariju i luksuznim nekretninama, on niti ne razmišlja o tome da je potroši na kupovinu statusa – ulaganje u snove jedini je mogući izbor ovog američkog virtuoza jazz gitare, koji je režirao pravi mali dokumentarni biser o procesu ostvarenja tih snova.

A oni su se sastojali od snimanja albuma s drugim virtuozima jazza losanđeleske scene, što je rezultiralo s 'Turn The Mics On', polusatnim videodokumentom cijelog procesa, čijih je publika nažalost pogledala samo tri četvrtine – naime, nakon nekoliko prethodnih slučajeva koji su već pokazivali slabosti povremenim trzanjem slike, digitalna reprodukcija ovog je puta naglo zakazala nakon dvadesetak i sitno minuta, što je prerano okončalo projekciju, uz obećanje organizatora da će se ona ponoviti u jedan od sljedeća dva dana. Nadamo se na stabilnijoj opremi.

No i tih je dvadesetak i sitno minuta bilo dovoljno da 'Turn The Mics On' možemo proglasiti sjajnim, upravo zbog toga što nas je, zahvaljujući kombiniranju intrigantnih karaktera predstavljenih kroz intervjue, ali i glazbenih intermezza koja možda još više govore o protagnostima ove jazz avanture, uspio toliko uvući u praćenje priče o ljudima, iskustvima i zvukovima. Svi oni su nam dobrim dijelom posve nepoznati, iako ih na instinktivnoj razini možemo itekako shvatiti pa na kraju i poželjeti vidjeti u cjelini, kao i čuti, iz zvučnika, čak i bez slike.

Taj je koncept 'Manfred Eicher: Sound And Silence', pet godina snimano dugometražno skoro-pa-remek-djelo švicarskih redatelja Norberta Wiedmera i Petera Guyera, odvelo na novu

'Sound And Silence'

razinu, koristeći se klasičnom formom dokumentarističkih intervjua tek u naznakama, s probranim verbalnim krokijima oko kojih se prostire glavno, instrumentalno meso filma – nevjerojatna glazba, izvedbe koje govore o protagonistima više nego što bi oni ikada mogli govoriti sami o sebi, a kamoli netko drugi o njima.

A 'oni' su zapravo glavni likovi 'Sound And Silence', filma koji se predstavlja kao vodič kroz lik i djelo producenta Manfreda Eichera, iako je Eicher u osnovi tek poveznica za predstavljanje jedinstvenih zvukova nekih od najvećih imena suvremene klasike i avangarde, ikona kao što su Arvo Pärt, Eleni Karaindrou, Dino Saluzzi, Anja Lechner, Anouar Brahem, Gianluigi Trovesi, Gianni Coscia, Marilyn Mazur, Nik Bärtsch's Ronin, Kim Kashkashian i Jan Garbarek. Čije je uratke redom polirao upravo Eicher, taman toliko pretenciozan i taman toliko genijalan da te dvije stvari drži u balansu, baš kao i film sâm. Kroz spoj živih izvedbi i studijskih sesija, pokoje izjave i sjajnih audiovizualnih vinjeta, putujemo Europom, Afrikom i Južnom Amerikom, u paketu dobivši sve – sjajan film sa sjajnom glazbom, djelo koje odlično funkcionira na svim razinama, tehničkoj, duhovnoj, emocionalnoj i informativnoj.

Brahemov oud i lude udaraljke Marilyn Mazur bili su esperanto koji je prigodno odjekivao Velikom Paklenicom, taman prije nego se na scenu popeo Vlatko Stefanovski te za kraj programa održao iznimno atmosferični, noćni akustični gala koncert, koji kao da je duh prethodno viđenog na platnu prelio u četverodimenzionalnu stvarnost noćne kontemplacije hrvatskog Stjenjaka.