Tri desetljeća nakon što je prvi put podigao 'Zid' s Pink Floydima i dva desetljeća otkada je s padom Berlinskog zida izvodio svoje djelo, autor najpoznatijeg konceptualnog albuma Roger Waters odlučio je još jednom predstaviti svoje savršenstvo bez mane
Sedamnaest tisuća ljudi u srijedu navečer moglo se u zagrebačkoj Areni uvjeriti zašto 'The Wall' spada u najznačajnije i najprodavanije albume u povijesti rock 'n' rolla. Trideset i kusur godina poslije 'Zid' je i dalje traumatična priča mladića Pinka Floyda, ali ovog puta odmaknuta od osobne ispovijesti Rogera Watersa
Pink u 2011. proživljava slične paranoje i strahove koje je prolazio i prije, ali ovoga puta s tamne strane zida na momente ima i publiku jer su centri moći i vlade, u kojima su gramzivost i pohlepa osnovno obilježje, u međuvremenu evoluirali i postali problemi koji nas sve muče.
U trenutku kada je upitao Majku, danas ustvari Velikog Brata: 'Mogu li vjerovati Vladi?', na zidu se na hrvatskom ispisalo: 'Nema jebene šanse', što je izazvalo opće oduševljenje u Areni.
Kao i na turneji s početka osamdesetih godina prošlog stoljeća, ali ovoga puta uz pomoć nove tehnologije, 'The Wall' ima briljantne animacije – sjajno stopljene s dijelovima filma Alana Parkera, gigantske marionete, leteću crnu kapitalističku svinju koja poručuje 'Pijte Kalašnjikov votku' i cigle koje se jedna na drugu slažu podižući dvanaest metara visok zid ispred Watersa i ostavljajući ga tako, zajedno s bendom, veći dio drugog dijela koncerta iza i iznad njega.
Za fascinantni dizajn pozornice zaslužan je arhitekt Mark Fisher, autor 'Clawa' s posljednje turneje U2 '360'.
Poput stagea, i zvuk je bio spektakl za sebe – kristalno čist surround sistem iz kojeg se besprijekorno u istom trenutku mogla čuti vriska djece i tutnjanje ratnih aviona što u 2011. godini ispuštaju ideološke znakove: Davidovu zvijezdu, islamski polumjesec, križeve, oznake korporacija poput Mercedes-Benza i Shella.
U produženoj verziji 'Run Like Hell' Waters, kao gospodin Floyd, predstavlja se s njemačkim akcentom, s crvenim znakom na ruci, a na zidu se u iPod stilu pojavljuju 'iLead', 'iHate', 'iKill', garnirani u pozadini fotografijama brojnih svjetskih diktatora (Hitlera ironično prati iPaint), nekih američkih predsjednika, da bi sve završilo grobljem i natpisom 'iPay'.
Od nastanka 'Zida' do danas neki su zidovi pali, a od Meksika do Izraela sazidani su novi. Banksyjeva djevojčica s balonima u Watersovu showu doživjela je happy end - preletjela je zid na Zapadnoj obali i sretno se prizemljila s druge strane.
Nažalost, zid koji je Waters prije tri desetljeća podigao između sebe i preostalog trojca iz Pink Floyda nikad nije preskočen niti srušen do kraja i to je jedina mrlja koja je ostala iza ovog savršenog spektakla.
