Hugh Masakela – trubač, pjevač i skladatelj iz Južnoafričke Republike - najveća je živuća legenda afričke popularne glazbe. Na sceni je još od kraja 50-ih godina prošlog stoljeća. 1968. godine s hitom 'Grazing in the Grass' dospio je na prvo mjesto američke top ljestvice singlova, ostavivši iza sebe 'Jumping Jack Flash' Rolling Stonesa. 1987. godine napisao je pjesmu 'Bring Him Back Home' posvećenu oslobađanju tada zatvorenog Nelsona Mandele. 1986. sudjeluje u stvaranju legendarnog albuma 'Garceland' Paula Simona. Dobitnik je čitavog niza nagrada i priznanja. Taj veliki borac protiv aparthejda i borac za ljudska prava nastupa na ovogodišnjem Valamar Jazz Festivalu u Poreču u subotu, 23. lipnja, na otoku Sveti Nikola
Izuzetno ste zaslužni za popularizaciju afričke glazbe širom svijeta. Nakon vašeg globalnog uspjeha još tijekom 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća mediji kao da su otkrili ponovo afrički kontinent kroz glazbu. Kada se osvrnete na taj period i sjetite se tadašnjeg interesa medija, kako biste to usporedili s današnjim vremenom i današnjim interesom medija za afričku glazbu?
Ne pridajem previše pozornosti medijima niti ih pratim jer umjetnost nadilazi stavove novinara koji su zaposleni kako bi o umjetnosti pisali. Oni kategoriziraju i kritiziraju, lijepe naljepnice, promoviraju nenadarene glazbenike i s vremena na vrijeme unište mnoge velike talente. Ja sam na prvom mjestu glazbenik, čovjek koji ne priznaje međunarodne granice koju su stvarale vojske i novac pohlepnih ljudi.
Između ostalog ste postali poznati i kao velik borac protiv aparthejda, a i zahvaljujući upravo vašoj pjesmi 'Bring Him Back Home' iz 1987. godine, posvećenoj oslobađanju Nelsona Mandele, širom svijeta je porasla svijest o aparthejdu i nužnosti izlaska Nelsona Mandele iz zatvora. Kako je izgledao vaš prvi susret s Mandelom nakon njegovog izlaska iz zatvora početkom 90-ih?
Moja sestra Barbara bila je šefica njegovog osoblja kada je pušten iz zatvora pa sam ga često susretao. Bio je vrlo skroman, vrlo prijateljski raspoložen i izuzetno šaljiv.
Moja misija nije da sviram s određenim ljudima niti je moja ambicija da stvorim što dužu listu suradnika. Sve moje suradnje dogodile su se spontano ili na nečiji prijedlog. Mnoge sam i odbio jer me njihova glazba nije nadahnula.
Na čelu ste nadzornog odbora The Lunchbox Fund koji je osnovan s ciljem da se na dnevnoj bazi dijele zdravi obroci siromašnim studentima u Sowetu u Južnoafričkoj Republici. Fondacija postoji već punih sedam godina. Jeste li zadovoljni postignutim uspjehom?
Dokle god postoji siromaštvo, milijunima ljudi će uvijek biti potrebna hrana. To je zahtjev koji je gotovo nemoguće zadovoljiti. Pogotovo među ljudskom rasom koju uništava pohlepa, koja iskorištava siromašne i koja nikada neće dijeliti stečeno bogatstvo među svim ljudima.
Što biste, uz AIDS i siromaštvo, istaknuli kao najveći problem današnjeg života u Južnoafričkoj Republici?
Pohlepu, korupciju, kriminal, rasizam, ksenofobiju, nedostatak obrazovanja, jeftin rad, iskorištavanje ljudi, alkohol i drogu, politiku, klasnu diskriminaciju, zdravlje i onečišćenja zraka.
Kakva je scena danas u Johanesburgu i Južnoafričkoj Republici? Postoje li neki vaši glazbeni nasljednici, netko tko bi, poput vas tijekom 60-ih, napravio novu glazbenu revoluciju i proslavio neki novi afrički glazbeni stil?
Glazbena scena u Južnoj Africi je nestala zbog domaćih i međunarodnih emigranata koji su preuzeli cijelo susjedstvo u kojim je nastajala glazba. To je dovelo do zatvaranja gotovo svih klubova jer je sigurnost postala upitna. Mladi glazbenici nemaju više gdje brusiti i razvijati svoje vještine. Umjetnost nije biznis i nije na državnoj listi prioriteta. Glazbenici ne mogu odgajati novu generaciju, svoje nasljednike, kreirati neki novi stil ili stvarati nove zvijezde. O popularnost odlučuje masa, to se ne može unaprijed odrediti. Hype ne traje.
Sa svojom grupom Kalahari pratili ste početkom 80-ih Paula Simona na njegovoj turneji povodom izlaska albuma 'Graceland' koji je bio svojevrsna prekretnica u fuziji afričke i zapadne pop glazbe. Kakve uspomene nosite iz tog perioda?
'Graceland' je inspirirao milijune Paulovih obožavatelja koji nikada nisu čuli za Južnu Afriku. To je bio jako velik uspjeh na međunarodnom tržištu. To je kao vulkanska lava koja još uvijek gori i klizi s glazbenih planina širom svijeta.
U autobiografiji 'Still Grazing: The Musical Journey of Hugh Masekela' objavljenoj 2004. godine prilično ste otvoreno progovorili o svom životu i svojim problemima. Koliko ste na taj način šokirali svoje obožavatelje, a koliko ste ih svojom iskrenošću pridobili?
Kada sam pisao knjigu moje namjere nisu bile niti pridobiti svoju publiku niti je izgubiti. To je iskrena autobiografija i nisam razmišljao o posljedicama.
2010. godine ste dobili Order of Ikhamanga, jedno od najvećih priznanja koje na području kulture i umjetnosti dodjeljuje Južnoafrička Republika. Koliko vam takvo jedno priznanje znači osobno, a koliko za vašu karijeru glazbenika?
Uvijek se osjećam dobro kada se priznaje i prepoznaje moj rad. Pogotovo u zemlji u kojoj sam rođen. Dobio sam još jedno slično priznanje i od Mandele prije nego je otišao u mirovinu.
Slavu ste stekli kao glazbenik skladatelj, pjevač, trubač, svirač roga, obišli ste svijet, surađivali s brojnim glazbenicima, izuzetno ste aktivni po pitanju ljudskih prava i pomažete siromašnim stanovnicima Južnoafričke Republike. Jeste li zadovoljni postignutim ili mislite da ste mogli još više i još bolje?
Vjerujem da posvećenost određene osobe svojemu zanimanju ne bi trebala biti prepreka njezinom zadovoljstvu. Život je prekratak i u jednom danu nema dovoljno sati za sve što želiš napraviti.
