BENOÎT DELÉPINE ZA TPORTAL:

'Gađali smo političare tortom velikom dva metra'

03.04.2011 u 08:39

Bionic
Reading

Benoît Delépine je s Gustaveom de Kervernom snimio neke od najluđih i najoriginalnijih francuskih komedija novijeg doba. Jednu od njih, film 'Mamut', osobno je promovirao u Zagrebu, gdje smo mu gurnuli mikrofon pod nos

Apsurd, nadrealizam, politika i nemilosrdno razaranje filmskih konvencija – tako nekako pojednostavljeno zvuče etikete povezane s opusom proslavljenog francuskog dvojca koji čine komičari i aktivisti Benoît Delépine i Gustave de Kervern; zajedno su režirali četiri filma, od prvijenca 'Aaltra' iz 2004. do najnovijeg i najpoznatijeg 'Mamuta' s Gérardom Depardieuom u briljantnoj glavnoj ulozi ostarjelog muškarca koji pronalazi ljubav putujući po zemlji i tražeći od bivših poslodavaca potvrde koje su mu nužne za mirovinu.

Upravo taj film možete (morate!) gledati u zagrebačkom kinu Europa, koje je povodom premijere posjetio i sâm Benoit, glumac, redatelj, komičar i politički aktivist, a s kojim smo popričali o njegovoj bogatoj karijeri, započevši razgovor s pitanjem – kako funkcionira taj redateljski brak u kojem dvojica zajedno režiraju sve svoje uratke?

'Brak je jako uspješan, jer su naši filmovi i TV serije jako uspješni. Naš primarni interes je humor, koji nas je spojio pa smo tako zajedno pisali skečeve, za popularni televizijski serijal 'Groland'. Nakon rada na serijama odlučili smo se okušati u snimanju filmova, a u početku se nismo mogli odlučiti hoćemo li snimati kratkometražne ili dugometražne. Odlučili smo se na dugometražne i eto, sada radimo filmove.'

Niste biološka braća, ali radite crne komedije u paru... Kada bi vas nazvali 'francuskom braćom Coen', bi li vas to uvrijedilo ili biste to primili kao kompliment?

Hvala na komplimentu! Sviđaju nam se njihovi filmovi, njihov stil i njihov način rada, ali ipak najviše volimo njihovu prvu fazu, ranije filmove. Noviju fazu nešto manje. No mi u Francuskoj već imamo nadimak po kojem nas ljudi znaju – zovu nas Braća Maroilles, prema jako smrdljivom francuskom siru.

U vašim je filmovima itekako očit utjecaj nadrealizma, posebno u drugom, čisto nadrealističkom filmu 'Avida', u kojem se pojavljuje čak i Fernando Arrabal. Odakle ta ljubav prema nadrealizmu?

Naš odnos prema nadrealizmu nije školski, to nije ex cathedra kao što danas akademici gledaju na nadrealizam i drže ga na pijedestalu, onako kako ga je predstavljao Andre Breton. Naš nadrealizam je izvorni – nadrealizam je samog sebe doživljavao neozbiljnim i nevažnim, to je praktički bila ekipa koja se zafrkavala u kafićima i smišljala fore. Nisu sebe doživljavali kao akademski pravac. Mi svojim filmovima zapravo desakraliziramo nadrealizam.

Nadrealizam je isto tako bio izrazito politički umjetnički pravac – i u vašim filmovima puno je politike, posebno u anarhističkoj komediji 'Louise-Michel'.

Mi se politikom bavimo i izvan filmova. Naše aktivnosti vrlo su subverzivne. Inspirirani Chaplinovim filmovima, Gustave i ja krenuli smo u veliku avanturu gađanja političara tortama. Ali ne malim tortama, već tortama od dva metra koje bi bacali na političke skupove, poput posjeta Georgea Busha Belgiji. Bacali smo ih i na zgradu Sheratona u Bruxellesu... Šest mjeseci smo se pripremali za tu akciju, locirali ciljeve, odredili odakle i kako će se baciti torta, a morali smo otkriti i pripremiti poseban recept koji bi tortu učinio dovoljno čvrstom, da se ne raspadne prije nego što ispuni svoju funkciju. To su bile naše najozbiljnije aktivnosti u kojima su nam pomagali i belgijski anarhisti.
Dakle, politika u našim filmovima i TV serijama nije slučajna, ona je stalni motiv. Na televiziji, s političkim se establišmentom izrugujemo na najokrutniji i najcrnji mogući način.

Jeste li snimili akciju s tortom, možda za dokumentarac?

Toliko smo se tome posvetili kao političkoj akciji, da nismo uopće zamišljali od toga napraviti film. No opet, svake bismo godine zajedno s karikaturistom Vuilleminom birali 'gada godine'. Objavili bismo rezultate na svom Websiteu, dodijelili mu nagradu pa čak i napravili intervju s dobitnikom, ako bi on pristao na to. Jedne godine, gadom godine proglašen je naš šef s Canal+, ali mi nismo posustali – organizirali smo dodjelu kao i svaki drugi put, čak smo mu poklonili i tortu. Htjeli smo da to snime, ali snimatelji se nisu usudili, jer ih je bilo strah da ne dobiju otkaz.

Koliko su vaši filmovi gledani u Francuskoj? Jesu li to komercijalni naslovi i što uopće znači biti komercijalan u današnjem francuskom filmu?

'Mamut' i 'Louise-Michel' su bili dobro posjećeni. 'Louse-Michel' je gledalo 460.000 ljudi, a 'Mamut' je naš najgledaniji film do sada, sa 900.000 prodanih ulaznica. Ono što je zanimljivo u slučaju 'Louse-Michel' jest to da je taj film pozivao ljude da ubiju svoje šefove, što je publika odlično prihvatila, jer je trenutak bio pravi. Taman smo pogodili financijsku krizu.

'Louise-Michel'
Kako financirate svoje filmove?

U početku, novac smo nalazili jako teško. Za 'Avidu', napisali smo trideset stranica scenarija i pokazali ga Mathieu Kassovitzu, koji ga je pročitao i rekao – baš je kul, ja ću vam naći lovu. Dao nam je novac na temelju tih trideset stranica.

Tako lako?

Pa nije baš lako. Mathieu Kassovitzu je luđak, zato je upalilo. Neke smo filmove financirali donacijama iz Belgije, jer nitko u Francuskoj nije želio dati novac za njih. Za svoj treći film, 'Louse-Michel', nažicali smo od Nacionalnog centra za kinematografiju koji svake godine financijski pomaže pet do šest naslova. No da bismo od njih dobili novac, morali smo napisati lažni scenarij. Na kraju je taj lažni scenarij bio toliko dobar da su glumci glumili po njemu. Malo smo ga začinili, ali cijeli lažni scenarij je na kraju postao film.

Je li za 'Mamuta' bilo lakše dobiti novac, ipak je tu ime Gérarda Depardieua?

Nije bilo puno lakše, jer mi Gérarda Depardieua uopće nismo poznavali. Saznali smo u koji restoran voli izlaziti piti vino pa smo otišli u njega nadajući se da će on biti tamo. I bio je! Svidjeli smo mu se i zajedno se ponapijali. No toliko smo se napili da se drugi dan ničeg nismo sjećali. Nismo uopće znali jesmo li se nešto dogovorili ili ne, je li on pristao ili ne. Sjećali smo se samo da je on platio vino. I toga da je Gérard otišao kući prije nas, a mi smo se mrtvi pijani vraćali kući vlakom i izvali ga mobitelom, tražeći da nam kaže hoće li snimati s nama ili ne. Za tri dana smo našli njegovu poruku u kojoj je ljutit objasnio – 'ako ja kažem da, onda to znači da, makar bio pijan kada sam to rekao'. Jednostavno smo imali sreće, jer sve je vrlo lako moglo propasti. Naime, mi nismo odabrali njegovo ime zbog komercijalnih kalkulacija – jednostavno, scenarij je pisan za njega i odlučili smo da ili će Gérard glumiti u njemu ili filma neće biti. On točno izgleda kao lik koji smo zamislili – ima 60 godina, vozi motor, debeo je, ima dugu kosu... Tako da je odbio, snimali bi neki drugi film po nekom drugom scenariju.

'Mamut' je u neku ruku kompilacija motiva svih vaših dosadašnjih filmova – film ceste s apsurdnim humorom i društvenim komentarom. Koliko je to bilo svjesno?

To je naš ljubavni film. Nismo ga zamišljali kao komediju apsurda i društveno-politički film. Prva, glavna i osnovna tema filma je ljubav, ljubav prema supruzi, prema ženi iz prošlosti koja ga progoni dok putuje, sve scene u kojima je on sam puno su snažnije od političkih scena, koje ostaju u pozadini. Tijekom snimanja shvatili smo da svaka scena u kojoj Depardieu ulazi i izlazi iz prostorije ima daleko veću snagu za gledatelja od bilo kakve politike.

Dobili ste nekoliko priznanja tijekom karijere, a 'Mamut' je lani u Berlinu bio nominiran za Zlatnog medvjeda. Da ste osvojili ovo priznanje, što mislite, bi li se vaša

'Mamut'
kreativna budućnost promijenila na bilo koji način?

Sama ideja da bismo mi trebali dobiti nekakvu nagradu ide mi na jetra. Ne volim se natjecati, ne volim kompeticiju, to me baca u očaj i glava mi se vrti od kojekakvih očekivanja. Ljudi me stalno pitaju: 'Što bi bilo da ste osvojili ovo, da ste osvojili ono...' Bilo bi lijepo, ali opet – koga briga? Doduše, Gustave razmišlja kao tipični umjetnik – drago mu je kad ga nominiraju, a padne u depresiju ako ništa ne osvoji. On je bio najsretniji čovjek na svijetu kada su 'Avidu' prikazali izvan konkurencije u Cannesu, bio je to vrhunac njegove karijere, jer je bilo očito da su ljudi s festivala cijenili i prepoznali film.

Možda biste, nakon takvih velikih priznanja, i vi mogli postati braća Coen iz druge faze?

Moguće je da bi od nagrada potpuno poludjeli i ponašali se kao braća Coen iz druge faze. Tko zna, možda bi nam to stvarno zavrtjelo glavom i postali bismo neki drugi ljudi. Drago nam je što su nas priznali u Rotterdamu, na Sundanceu, gdje god da smo prikazivali svoje filmove, ljudi su ih sjajno primili. To nam se sviđa. No u Francuskoj, mi smo napravili čudo samom činjenicom da smo se, nakon rada na humorističkoj televizijskoj seriji, počeli uspješno baviti filmom. U Francuskoj je to praktički nemoguće. Ili ste cijeli život mesar ili ste cijeli život vrtlar. Ne daj bože da mijenjate žanrove ili nešto miješate, jer to garantira propast. A mi smo uspjeli. To je za mene najveći uspjeh, a ne nagrade.