IVAN LADISLAV GALETA

Filmska umjetnost vraća se u Multimedijalni centar

16.03.2011 u 09:26

Bionic
Reading

Svestrani umjetnik u intervjuu otkriva sadržaje novog programskog filmskog ciklusa u prostorijama MMC-a, koje predstavlja i na 20. Danima hrvatskog filma

Ivan Ladislav Galeta, svestrani umjetnik i predavač na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, osmislio je nove sadržaje koji će se odvijati u dvorani Multimedijalnog centra u sklopu SC-a. Galeta je velik dio svog života posvetio internacionalnoj suradnji s filmskim avangardnim stvarateljima: u sklopu MMC-a vraća se i nastavlja dugogodišnju potporu te inicijativu za rad na filmu. Tribinama, projekcijama i autorskim večerima koje će se održavati jednom tjedno nastoji ponovno pokrenuti zamrznutu kinotečnu povijest, a uskoro slijede i projekcije rijetko viđenih animacija kultnog redatelja Vatroslava Mimice na 20. Danima hrvatskog filma. U intervjuu predstavlja koncepte i zamisli o reanimaciji uspavane filmske aktivnosti.

Kako je došlo do suradnje s Kuturom promjene i obnavljanjem prostora MMC-a? Tko će sve sudjelovati u tom procesu?

Pozvan sam da pomognem u rješavanju bogate dokumentacije MM centra SC, kojem sam bio dugogodišnji voditelj i urednik (1977-1990) i nakon uvida u postojeće 'povijesno' stanje ovog trenutačno neobrađenog materijala, jednostavno se nisam mogao oduprijeti nostalgiji, koja me obuzela. Najprije mi je Klubvizija SC ponudila da odradim trodnevno događanje pod nazivom Scratch radionica. Iza toga je od Kulture promjene SC-a uslijedio prijedlog da osmislim i neki programski ciklus, koji bi se odvijao jednom tjedno u dvorani MM-a, i ja sam odlučio prihvatiti ovaj izazov. Dozvolite mi, u vezi toga, iznijeti samo jedan aproksimativni podatak. Naime, ovu problematiku samo na zagrebačkom Sveučilištu trenutačno, u okviru preddiplomskog, dodiplomskog, poslijediplomskog, specijalističkog i doktorskog studija, proučava preko tisuću studentica i studenata. I poglavito njima na pomoć, mislim da je došlo krajnje vrijeme da se krene u rješavanju ovog akutnog problema, pa ako treba i na ovaj 'donkihotski' način. Jer, primjerice, kada netko dobije ili odabere određeni studijski zadatak, istog trenutka mora znati gdje i kako može doći do potrebnog materijala, a da pri tome ne luta od nemila do nedraga u potrazi za 'izgubljenim blagom'. Sve se to danas, s ovom sofisticiranom digitalnom tehnikom, može vrlo lako izvesti. Potrebno je samo malo volje, razumijevanja, strpljenja, podrške, nešto truda i, naravno, obaveza svih onih institucija koje, hoće-neće, moraju to podržati, ili sam ja ipak iz nekog drugog filma. Jer pogledajte samo kako nam Hrvatska radiotelevizija, koja bi nam u tome i te kako trebala pomoći, predstavlja ovu nama potrebnu 'filmsku literaturu'. Autorsko umjetničko djelo tretiraju kao 'sapunicu' u koju se ubacuju reklame. Ovaj, usuđujem se reći, prostački odnos prema filmskoj klasici, svoj vrhunac diletantizma dosiže, kada onaj tko izvodi ovaj 'Readymade', nema ni ono malo poštovanja prema 'podlozi', da reklamu ubaci barem na ono pravo mjesto. Zar da spominjem i ono 'bogatstvu' raznolikosti proširenih TV formata i estetici komponiranja kadra u njima, kao i o rastezanju i stezanju televizijske slike, gdje se nogomet igra s nekotrljajućom okomitom ili vodoravnom rugby loptom, a što još reći o prikazivanju CinemaScope slike na kockastom ekranu. Ja zaista nemam ništa protiv da se ovim digitalno-prošireno-dinamičnim televizijskim 'dekoracijama' ukrašavaju javni prostori i krčme, ali što je previše, previše je.


Miklós Erdely u MMC-u
Hrvatska kratkometražna filmska i video produkcija su na čekanju, a kinotečni program doslovce ne postoji. Što bi se, po Vama, trebalo pokrenuti u tom smjeru?
Zapravo, kratkometražna filmska i video produkcija nije na čekanju, već je doslovno nedostupna javnosti. I ovo malo što se povremeno u nekim prigodama i filmskim festivalima pojavljuje, nije ništa drugo do omalovažavanje. Već godinama ukazujemo na ovaj problem, ali odgovorni ni da trepnu. I ja kao profesor i predavač na Sveučilištu imam nepremostivi profesionalni problem, jer ovo nedostupno područje filmske i video građe obrađujemo 'podzemno'. Recite, gdje i posebice kako, možemo vidjeti ono što nam je po bolonji obaveza obraditi. Mi čak nemamo ni osnovnu informaciju o onome što studiramo. Da stvar bude još složenija, vjerovali ili ne, u ovoj našoj kulturno-obrazovnoj sredini nikada, naglašavam, nikada nismo imali sustavno razrađen program raspoređen po svim filmskim kategorijama i žanrovima koji bi jedna europski orijentirana kulturna sredina trebala imati. Zar da ono uvjeravanje, kako nam je filmski muzej neophodan, i spominjem. I to muzej koji bi u svojoj programskoj aktivnosti, zajedno sa svojom specijalno uređenom kinodvoranom po standardima FIAF-a mogao predstaviti, i vodoravno i okomito, sve ono što takva jedna institucija ima obavezu ponuditi (specijalizirana filmoteka, videoteka, izložbeni prostor, izdavaštvo, čitaonica, knjižnica, knjižara, 'hard' arhiva, 'surfaonica', tribina, stručna predavanja, razgovori, radionice, 'kafić' i sl) i to ne samo zbog općekulturnih i obrazovnih razloga, već iz poštovanja prema onome što nam je prethodilo. Kao što vidite, to nismo uspjeli izboriti. I sada je sasvim nebitno tko je tomu kriv. Sve što radimo, barem što se ovoga problema tiče, tek je toliko. Pa budi sretan, kažu, da i to što imamo. I ja nisam baš sretan, čisto zbog moralnih razloga. Zagrebačke komplementarne djelatnosti uglavnom prednost daju igranom filmu. I ja nemam ništa protiv toga, štoviše. A što je sa sustavnim prikazivanjem kratkometražne produkcije svih žanrova? Mene kao profesionalca i predavača ovdje ne zanima samo ono što se prikazuje na filmskom platnu, već i ono što se oko, i ispred ekrana, događa. S obzirom na to da smo već više puta pokušali pokrenuti nešto u tom smjeru, ja više nemam iluzija. Previše je vremena prošlo. Mnoge generacije nisu dobile ni osnovnu informaciju o filmsko-medijskoj građi, koja nam negdje po raznim arhivama spava, a značajna je i to u svjetskim razmjerima.

Kako je izgledala recentnija povijest centra?
Programska aktivnost prilično je raznovrsna i dinamična. E, sad, druga je stvar koliko to bogatstvo raznolikosti pokriva i ono o čemu trenutačno raspravljamo, posebice kada uzmemo u obzir to da specijalno prilagođena dvorana MM centra SC nosi u sebi i neku 'energiju', koja se proteže sve od njegova osnutka 1976/1977. godine, kada je tim prostorom prodefilirala svjetska avangardna elita i ostavila iza sebe i nešto prašine.


Malcolm Le Grice
Možete li nam otkriti nešto o programu revitalizacije brojnih aktivnosti koje bi se trebale odvijati u tom prostoru.
Kultura promjene SC u pričuvi ima detaljno obrađenu programsku aktivnost MM centra SC, nadam se da će to uskoro predstaviti javnosti.
Ovim stalnim terminom srijedom od 17 do 19 sati, kao što smo već najavili, nastojat ćemo kontinuiranim ciklusima, predavanjima, autorskim večerima, tribinama, razgovorima, retrospektivama, posebice prikazivanjima, predstaviti određenu (alternativnu) kinematografiju, video stvaralaštvo, multimedijsko područje, istraživački pravac, autorsku ličnost, teoretičara, stručnjaka specijalistu, predavača i sl. Sve bi to trebalo biti popraćeno pomno pripremljenim programima naše i svjetske kratkometražne medijske baštine. Probat ćemo uključiti i studentice i studente Muzičke akademije da nam ponekad u živo 'ozvuče' koji nijemi film. Pa da barem malo osjetimo 'kako je to nekad bilo'.
 


Enno Patalas
U sklopu novog programa, za 20. Dane hrvatskog filma, pripremili ste prve animirane filmove iz 50-ih godina od Vatroslava Mimice, koji će također prisustvovati festivalu. Koje uratke možemo očekivati?
Neobično nam je drago što se gospodin Mimica odazvao našem pozivu i da će osobno biti prisutan. Nama će biti čast osobno se družiti s ovim našim renomiranim filmski autorom. Zajedno s njime, prisjetiti se onih revolucionarnih početaka Zagrebačke škole crtanog filma i usput nešto okusiti iz njegova animiranog opusa, kojim je onomad u svijetu postizao velike uspjehe.
Prikazat ćemo filmove: STRAŠILO (1957), SAMAC (1958), HAPPY END (1958), INSPEKTOR SE VRATIO KUĆI (1959), KOD FOTOGRAFA (1959) i MALA KRONIKA (1962), koji se javno gotovo i ne mogu nigdje vidjeti.