Ovu temu treba započeti s jednim od pionira današnje američke produkcije i to ni više ni manje nego s Georgeom Lucasom. Naravno da je riječ o Američkim grafitima, djelu koje seže u davnu 1973. godinu, a priča je o američkoj provinciji i odrastanju maloljetnika u želji da postanu zreli ljudi. 'Grafiti' su tipičan američki film, priča o mitskoj, posljednjoj ljetnoj noći jedne grupe tinejdžera. A posljednja ljetna noć za pozornicu ima gradić Modesto na sjeveru Kalifornije, godina je 1962. i svi sastojci za antologijsku priču su tu.

U kratkoj noći istovremeno se isprepliću i vesele i tužne epizode, povezane glasom nevidljivog, ali stalno prisutnog Jacka Wolfmana, voditelja gusarske radiostanice, ali i tvorca gradskog imidža. Poseban ugođaj stvara i dinamična kamera netipična za taj period, koju Lucas obrazlaže riječima: 'Snimao sam očekujući da ću postići efekt kakav je moguće vidjeti na jednom fliperu.'

Osim što je postao vizija sretnog ali i sjetnog završetka savršenog ljeta, fascinantna činjenica je da je film zaradio 55 milijuna dolara, a uložio manje od milijun.

Claire je razmažena 'princeza', popularna cura i bogatašica. Andrew je dobro razvijen sportaš. Brian je pametan dečko koji vrijeme provodi u matematičkim, fizikalnim i sličnim klubovima. Allison je darkerica i buntovnica koja se trudi izgledati odbojno. John je dečko iz disfunkcionalne obitelji i jedino što u roditeljskoj kući može dobiti jesu batine od pijanog oca.

Što reći nego - generacijski film je na pomolu, a tu su i Simple Minds u funkciji glazbene podloge, dok još uvijek nisu bili svijesni svoje globalne moći. No zahvaljujući 'Klubu ranoranilaca' (The Breakfast Club) i naramku hitova koji su uslijedili, postali su jedna od glazbenih ikona osamdesetih.

Film zapravo nastaje kao rezime tog vremena, a pod suverenom redateljskom palicom nedavno preminulog Johna Hughesa, mladi Emilio Estevez i Molly Ringwald u glavnim ulogama predvodili su ekipu onih obećanih.

I ne, nisu bili u krivu, jer i dan danas su dio američke pop kulture i postali su uzor mnogim tinejdžerima u odrastanju. Zato zapjevajmo svi zajedno: 'Don't You Forget About Me.'

Bila su to ona vremena kada nas je sa skoro svakoga zida mrgodno gledao poster Kurta Cobaina, kada je bilo cool slušati grunge glazbu i oblačiti se u tom stilu, iako mnogi nisu znali ni što to znači.

U spas dolazi prava stilska vježba u obliku filma, priručnik za mlade grungere i testament desetogodišnjoj eri vladavine zvuka kišnog Seattlea.

Riječ je, naravno, o Samcima koji su obilježili scenu devedesetih godina, odnosno cijelu jednu generaciju. Radnja priče vrti se oko života šestero mladih dvadesetineštogodišnjaka koji žive u istoj zgradi i životare u potrazi za uspjehom i ljubavi u grunge eri Seattlea. Glavnu riječ vode Matt Dillon i Bridget Fonda. Kako zaboraviti Dillona s dugom kosom, kožnjakom i gitarom u ruci?

A ono o čemu smo svi pričali nakon filma je zasigurno soundtrack koji potpisuju imena kao što su Pearl Jam, Soundgarden i Mudhoney, štoviše članovi spomenutih grupa se i pojavljuju u filmu (primjerice, Pearl Jam je u filmu Matt Dillonov prateći band Citizen Dick).

Melem za uho svakome tko je proveo svoju tinejdžersku eru u devedesetima. Zahvaliti možemo majstoru filmskog dobrog raspoloženja Cameronu Croweu, kumu svih bendova Seattlea koji se još jednom okušao u pokušaju obuhvaćanja jedne generacije. Ponovo ploveći glazbenim vodama, 'Korakom do slave' je zamalo dosegao uspjeh izvrsnih i kultnih 'Samaca'.

Polovicom devedesetih godina rođena su dva junaka pop kulture, Dante Hicks i Randal Graves. Ako se sjećate, njihovo zanimanje je 'iza pulta', a vrlo podrugljiv pogled na svijet u ovom filmu doveo je redatelja Kevina Smitha u samu orbitu Hollywooda i društvo holivudskih zvijezda.

Film prikazuje jedan dan u životu dvojice trgovaca i njihovih poznanika. 'Trgovci' je bio prvi film snimljen pod okriljem filmskog studija View Askewniverse Kevina Smitha, a neki od likova prikazanih u filmu poput Jaya i Silent Boba će se pojaviti kao sporedni, ali i glavni junaci Smithovih kasnijih uradaka.

'Trgovci' su snimljeni sa skromnim budžetom od 27.575 dolara, do kojih je Smith dolazio na raznorazne načine poput prodaje kolekcije stripova i love od osiguranja koju je dobio za ukradeni automobil.

No, međutim, film se ubrzo pokazao kao prava mala revolucija i stroj za štampanje novca, budući da je zaradio preko tri milijuna dolara i zasigurno dobio status jednog od filmova koji je obilježio jednu cijelu generaciju.

Sve pohvale također idu i odabiru glazbe - na popisu su se našli bendovi poput Bad Religiona, Love Among Freaks, Alice In Chains i Soul Asyluma, čija su autorska prava za korištenje u filmu bila skuplja od čitave produkcije.

Kada je 1996. godine Lauri Ziskin, voditeljici odjela Fox 2000, bila uručena audiovrpca na kojoj se nalazila tada nova knjiga Chucka Palahniuka, ona ju je jednostavno morala otkupiti i to za samo 10 tisuća dolara.

Iako studio nije vidio potencijala u filmskoj adaptaciji, film je ipak zaživio. Face iz Foxa su mislile da će se cijela priča oko filma promijeniti kada Peter Jackson preuzme redateljsku palicu.

No Jacksona, kao ni Bryana Singera ni Dannya Boylea, nije pretjerano zaintrigirao taj zadatak. Danas ne možemo zamisliti ikoga drugoga doli Davida Finchera kao redatelja 'Kluba Boraca', Brad Pitta u ulozi Tylera Durdena i Edwarda Nortona u ulozi bezimena protagonista.

Nakon dugo nećkanja, 1999. godine film je ugledao svjetlo dana, no nije ostvario komercijalna očekivanja, a kritike su bile podijeljene.

Ipak, 'Klub boraca' postigao je planetarni uspjeh polako se probijajući iz ljuske kultnog poluunderground otkrića do mainstream histerije u kojoj cijeli naraštaj izvlači filozofske zaključke o ljudima, životu i stvarnosti uopće.

Osim što je označen kao prekretnica za vizualni stil u filmu, potakao je i mnoge Amerikance da otvore vlastite borilačke klubove. Ironično ako se sjetimo da je upotreba nasilja u filmu trebala biti metafora za osjećaj temeljen na sukobu generacija.

U navali filmova koji obrađuju glazbeni žanr osamdesetih godina s prostora bivše Jugoslavije, uz 'Dečka koji je obećavao' i 'Davitelja protiv davitelja' moramo izdvojiti Kako je propao rokenrol koji je naprosto imao viziju u što će se pretvoriti današnja glazbena scena od Vardara pa do Triglava.

U ominibusu od tri nezavisne priče srećemo troje neovisnih protagonista, a ono što im je zajedničko je ljubav prema dobroj glazbi. Sjećate li se mladića Kome u izvedbi genijalnog Srđana Todorovića ili 'vampira' Darka kako zavodi na svoj specifični način maloljetnu šminkericu Barbaru?

Uz niz maestralnih glumaca, Kako je propao rokenrol može se pohvaliti i odličnom režijom koju potpisuju Goran Gajić, Vladimir Slavica i Zoran Pezo, poznatiji u našim krajevima po režiji legendarne emisije Hit depo.

Ali nemojmo zaboraviti i glazbeni dio, koji je nadasve upečatljiv, a iza njega stoje velikani tadašnje rock scene kao što su Gile iz Električnog orgazma, Koja iz Discipline kičme i Vlada Divljan iz Idola.

Možemo sa sigurnošću tvrditi da je ovo filmsko djelo opisalo generaciju osamdesetih godina, ali i obilježilo generaciju onih koji su odrastali u devedesetima. Za kraj, nemojmo zaboraviti i legendarnu Kominu rečenicu: 'Mrzim narodnjake.'