Program 'Film kao subverzivna umjetnost' u sklopu Subversive film festivala prikazao je premijerno hrvatskoj publici retrospektivu mladog francuskog redatelja i filozofa Sylvaina Georgea. Njegovi filmski pamfleti i eseji, uglavnom na temu imigracije, već neko vrijeme privlače pažnju filmske i ine javnosti. Kratkim i srednjim filmskim formama mladi francuski redatelj hvata se ukoštac s nekim od neuralgičnih točaka politike Zapada, kao što je odnos prema ilegalnim imigrantima. Radovi mladog sineasta, 'Protunapadi 6: Kako slomiti savjest? Udarcem!' (2005), 'Ne idi krotko u noć' (2005–2008), 'No Border' (Čekao sam da padne noć, 2005-2008), istovremeno su radikalni i poetični, sugestivni i eksperimentalni. Prema riječima kritičara Antoinea Thiriona, filmska poetika Sylvaina Georgea uspješno izbjegava dvije glavne zamke suvremenog aktivističkog filma, docirajući dokumentarizam i estetizirani video art, zadržavajući istovremeno najbolje od oba pristupa.

Koja je današnja pozicija militantnog/aktivističkog filma?

Prije svega, ja odbijam tu etiketu militantnog filma. Tu etiketu skovala je filmska kritika i ona je duboko ideološka. S jedne strane postojao bi dakle militantni/aktivistički film koji nastoji protresti gledatelja svojom angažiranom pozicijom, a s druge postoji politički film, ambiciozni, veliki film koji zauzima poziciju 'svisoka'. Oba su tipa filma ideološki obojena, dok je militantni film zapravo buržoaski proizvod, rađen za buržoaziju, koji bi trebao publici približiti probleme ne-buržoazije. U Francuskoj je zato jako malo filmova napravljeno na temu rata u Alžiru i na temu dekolonizacije. Kada se govori o renesansi militantnog filma, često se spominje moje ime, no ja bih radije razvijao vlastitu filmsku poetiku. Mnogo toga zamjeram klasičnom aktivističkom filmu. Ili se radi o poziciji koja svisoka objašnjava, u ovom slučaju, probleme imigranta ili se pak zauzima emocionalna pozicija suosjećanja.

Što je s problem imigracije u Europi? Vaši filmovi jasno razotkrivaju naličje nove europske imigracijske politike.

Taj je problem nanovo došao u žarište francuske političke scene tijekom drugog mandata Jacquesa Chiraca, a posebice se pokazuje aktualnim tijekom aktualnog mandata Nicolasa Sarkozyja.

Danas u Europi postoji jasna tendencija na temu imigracije. Europa se povlači u sebe i zatvara granice prema tzv. vanjskom svijetu, što se prije svega objašnjava ekonomskim motivima. Drugačije rečeno, stranci preuzimaju poslove koje bi mogli/trebali obavljati domaći stanovnici, a zaboravlja se pripomenuti da većina ilegalnih imigranta ionako već radi i sudjeluje u državnoj ekonomiji. Kriteriji za dobivanje dozvole boravka se zaoštravaju, a granice se jače nadziru radarima i bodljikavim žicama. No te mjere nisu smanjile dotok stanovništva, samo su okolnosti dolaska postale opasnije. Imigranti stoga dolaze novim ilegalnim putovima, kojima upravlja mafija.

Primjerice, Francuska je odredila godišnju kvotu od 25.000 ilegalnih imigranata koje nastoji protjerati, za što je potrebno između 150.000 i 200.000 hapšenja godišnje. Kako to dakle izvesti? Od 2003. godine u Francuskoj se provode tzv. racije – ukratko, okruži se čitava četvrt, stavi se u pritvor imigrante, nakon čega slijedi izgon.

Hrvatska publika, a vjerujem i šira, europska, nedovoljno je upoznata sa stanjem u kojem se nalaze ilegalni imigranti?

Stanje u tim sabirnim centrima je katastrofalno. Iako se ne spominje riječ zatvor, ti su ljudi lišeni slobode i osnovnih ljudskih prava, a sve pod blagoslovom zakona. Situacija u Calaisu (gradić na sjeveru Francuske u kojem se nalaze mnogi ilegalni imigranti koji nastoje iz Francuske prijeći u Englesku, op. a.), u tzv. sivoj zoni je amblematska. Nije slučajno da se šuma u kojoj se skrivaju imigranti naziva 'džunglom', to su posljedice kolonijalnog i rasističkog diskursa poput izjava 'ti su ljudi opasni i prijetnja za građansko društvo'.

Kada imigranti prvi put stupe na tlo EU-a, uzimaju im se otisci prstiju. Ti se podaci potom distribuiraju svim nacionalnim policijama da bi se imigrante spriječilo u ponovnom ulasku. Kako dakle imigranti nastoje doskočiti toj praksi? Oni često sami ritualno spaljuju svoje otiske prstiju, što pokazujem u svojim filmovima. Stoga kada se kaže da Europa baždari svoje imigrante, to nije samo metafora.

Trenutno se ne iskazuje jasna alternativa vladajućoj neoliberalnoj politici. Nove se politike uspostavljaju na razini straha od drugih: vlada politika 'krvi i tla' te 'svoj na svome' koja se služi tim arhaičnim terminima. Naspram toj politici straha u svojim filmovima prikazujem težnju k identitetu koji stalno prekoračuje zadane modele, identitet je fluidna i mobilna konstrukcija, a nije zapisana u tlu.

Kako to prevodite u jezik filma?

Postupcima kao što su montažni skokovi, slow motionom, crno-bijelom tehnikom koja daje jedan dojam otuđenja, odmaka od imanentnih događaja (obično crno-bijele slike daju dojam arhive). Udaljujući se od fenomena, zapravo mu se na jedan drugi način približavamo.
U svom filmu snimam jednu spontanu pobunu na stanici metroa Château d'Eau u Parizu. Takve male pobune sastavljene isključivo od ilegalnih imigranta u medijima se uopće ne pojavljuju, a ja te pobune vidim u njihovom najplemenitijem smislu, kao što su nekoć bile pobune robova ili Pariška komuna.

U svom ste uvodnom predavanju spomenuli da danas valja izmisliti novi koncept revolucije?

Sve revolucije u povijesti su bile progresivne, govore o sretnom kraju i napretku, o svijetu koji stalno ide naprijed. Tako kršćani govore o raju, kapitalisti o stjecanju kapitala kao ultimativnom cilju, no svijet danas mora uspostaviti dijalektičku sponu s prošlošću, osloboditi obećanja prošlosti, tu je zapravo revolucionarni čin današnjice.