JAMES MARSH ZA TPORTAL:

'Dokumentarci su odgovor na političke laži s televizije'

31.05.2010 u 10:00

Bionic
Reading

Oskarovac James Marsh u ekskluzivnom intervjuu za tportal priča sve o svom proslavljenom dokumentarnom filmu 'Čovjek na žici' – o tome što misli o Hollywoodu, politici i medijima, kao i o tome kako je živjeti i raditi s Oscarom i hrpetinom drugih nagrada u rukama

'Čovjek na žici' je uistinu je izuzetno djelo – došao je na filmske festivale prilično tiho, no u rekordno brzom roku osvojio ne samo Oscar, već i 26 drugih prestižnih nagrada, uključujući Grand Prix i nagradu publike u Sundanceu. Priča o 'umjetničkom zločinu stoljeća' priča je o ekscentričnom šetaču po užetu Philippeu Petitu, koji se 1974. ilegalno prošetao između tornjeva WTC-a, snimljena kao mješavina kriminalističkog filma, intimne ispovijesti i dokument pothvata, koji je ujedno i spomenik zgradama nestalim u terorističkom napadu 2001. Dvije godine nakon nastanka, film će, zahvaljujući distribuciji udruge Restart/Dokukina Croatia, konačno moći pogledati i hrvatska publika.

'Čovjek na žici'

Prvo prikazivanje bit će u zagrebačkom kinu Europa, 7. lipnja, a potom 10. lipnja i u Puli. Film ulazi u redovni program zagrebačkog Dokukina 17. lipnja, 18. lipnja prikazat će se u karlovačkom Mikrokinu, a početkom srpnja stiže i u riječko Art Kino Croatia.

'Sve do prošlog ljeta živio sam u New Yorku i kao većina ljudi koja tamo živi, bio sam blago svjestan Philippeove šetnje između Twin Towersa u sedamdesetima. To je dio novijeg njujorškog folklora. Simon Chinn, producent iz Londona, nazvao me i spomenuo mogućnost snimanja filma po toj priči. Trebale su mi dvije sekunde da shvatim koliko je ideja bila briljantna, a čim sam pročitao Philippeovu knjigu 'To Reach The Clouds', u kojoj piše o svom postignuću, znao sam da apsolutno moram snimiti taj film. Tako da je za mene projekt započeo s Philippeovom knjigom', objašnjava korijene ovog naslova redatelj James Marsh

To je ne samo priča o postignuću, čudu i ludilu, već i o snovima – smatrate li da je tema 'življenja svojih snova, makar oni zvučali nemoguće' savršena tema za dokumentarni film? Werner Herzog, jedan od najvećih, često je snimao dokumentarce upravo o tome...

To bi mogla biti tema za bilo koji film, zapravo, mnogi mainstream holivudski filmovi imaju upravo tu premisu. No opet, u dokumentarcu, moraš imati na umu i činjenice, a to čini dokumentarni film o ovoj temi potencijalno snažnijim. Zapravo, priča filma 'Čovjek na žici' bila bi nemoguća za povjerovati da se nije uistinu i dogodila. Kada smo snimali film, provjerili smo gotovo sve nevjerojatne i šokantne detalje priče. Na primjer, koristili su luk i strijele za ispaljivanje prvog spoja između Blizanaca. To je jednostavno, gotovo srednjovjekovno rješenje problema, načina za pričvrstiti uže između dvije zgrade. Takve stvari jednostavno ne možeš izmisliti. Vidio sam čak i pravi luk i strijele koje su koristili. To se dogodilo.

Imate li neke redatelje kojima se divite?

U dokumentarnom filmu, stvarno se divim Werneru Herzogu, možda upravo zato što je njegov rad posve drukčiji od mog. Također volim stvaralaštvo američkog dokumentarista Fredericka Wisemana. Njegov je rad posve promatrački – opet, posve drukčiji od onoga što ja radim, jer ja često slažem svoje filmove od arhivskih snimaka i rekonstrukcija koje sâm pišem i snimam. Od ostalih redatelja, jako volim Davida Lyncha, Roberta Altmana i Bunuela. Svi oni snimaju filmove koji su hipnotički, poput snova.

Što mislite o trendu dokumentarnog filma u posljednjih pet do deset godina, od političkog aktivizma Michaela Moorea do aktivizma 'The Cove' i cijele eksplozije žanra...? Imate li i Vi planove snimati političke dokumentarce u budućnosti?

Nemam. Jako mi je drago da drugi redatelji snimaju filmove koji izazivaju politički establišment i prokazuju društvena, ekološka i politička zla, ali mene više zanimaju drama, naracija i ljudsko ponašanje. Mislim da je uzlet politički angažiranih filmova u posljednjih deset godina primarno odgovor na neuspjehe mainstream medija i televizije da izvještavaju točno i iskreno o tome što se događa u svijetu. To se posebno odnosi na Ameriku u doba Busha. Novinari su postali suučesnici podmitljive, lažljive i agresivne vlade i trebali bi se sramiti zbog toga. Dokumentarci su popunili prazninu i svi bi im trebali biti zahvalni na tome.


Biste li snimali 'Čovjeka na žici'da se nikada nije dogodio 11. rujna?

Priča jest toliko nevjerojatna i zanimljiva da funkcionira i sama za sebe. Ali ipak, uništenje zgrada i način na koji su uništene svakako dodaju težinu na potkontekst onoga što je u svojoj srži jako divan i komičan pothvat. Bio sam svjestan toga da će svatko tko gleda film razviti reakciju dijelom utemeljenu na znanju o destrukciji tornjeva. No to me samo ohrabrilo – sve dok sam mogao dobro ispričati priču, mogao sam pustiti publici da sama sebi završi film na toj razini. U filmu nema referenci ni rasprave o tragediji tih zgrada. Ništa što smo mogli reći i pokazati u našem filmu ne bi bilo vrijedno vremena u usporedbi s tragedijom. Bilo bi to tako jeftino i pogrešno.

Jeste li uopće očekivali da će 'Čovjek na žici' biti toliko uspješan?

Ne. Jako me iznenadio uspjeh filma, a posebno to da je osvojio Oscar – ali to nikada nije garancija za to je li film zapravo dobar ili nije. Jako puno loših filmova osvaja Oscare. Kada sam snimao 'Čovjeka na žici', nadao sam se tome da će građani New Yorka reagirati na njega i da će im se svidjeti. Bio sam tamo kada su tornjevi razoreni i vidio ih kako padaju svojim očima. Želio sam se sjećati zgrada na drukčiji način i to je bio dio moje motivacije za snimanje. Stoga mi je bilo drago da sam uspio – film je bio jako uspješan u New Yorku, toliko da je igrao u istom kinu čak sedam mjeseci, što je za današnje prilike jako neobično.

Kako je osvajanje Oscara promijenilo Vaš privatni i poslovni život? Pretpostavljam da je sada lakše dobiti novac za nove projekte?

Upravo tako. Donedavno sam se borio s time da preživim snimajući filmove i bilo je jako teško snimati ono što sam želio. Ovako veliki uspjeh, ma koliko šupalj i površan bio, dopustio mi je da budem produktivniji redatelj. No opet, ni to neće dugo trajati...

Dodjela Oscara
Koji su onda Vaši sljedeći projekti? 'The Vatican Tapes? O čemu je riječ?

Ja ga neću raditi. To je trebao biti holivudski studijski film, iako sam mislio da ću imati kakvu-takvu slobodu. Bio sam naivan. Tamo postoji sustav koji je stvoren da bi vas kontrolirao. Tako da sam taj projekt napustio jako brzo. Trenutačno snimam novi dokumentarac. Riječ je o životnoj priči čimpanze koja je odvedena od majke čim se rodila i donesena u život ljudske majke i obitelji, gdje je odrastala. Bio je to eksperiment kojim se htjelo vidjeti može li se čimpanza odgojiti da bude čovjek. Glavni zadatak bio je naučiti je da govori (zapravo, da govori znakovima) i otkriti što se događa u glavi majmuna. Naravno, sve je pošlo po krivu i ovaj će vam film pokazati u kojoj mjeri su stvari pošle po krivu, kao i to u što se onda pretvorila čimpanza.

Prošle ste godine snimili i kriminalističku dramu 'Red Riding'. Oduvijek ste snimali dokumentarce i fikciju (čak je i 'Čovjek na žici', iako dokumentarac, snimljen kao klasični 'film pljačke'), ali što volite raditi više?

Jako sam sretan što mogu raditi i dokumentarce i dramsku fikciju. Ne radim veliku razliku između njih – u svakom filmu koji snimim, imam isti cilj. Moram popuniti prazni ekran slikama i ispričati priču. Ipak, postoji velika razlika u načinu produkcije. Najzahtjevniji dio snimanja fikcije jest samo snimanje, kada naporno radiš šest do sedam tjedana bez odmora. Dokumentarci su manje nemilosrdni kada ih snimaš. Pravi problemi nastaju onda kada ih počneš montirati. To može stvarno potrajati, jer završiš u jako puno slijepih ulica.