Još prije tri-četiri desetljeća legendarni Lou Reed je izrekao poznati citat: 'You can't beat two guitars, bass and drums.' Da se ne može nadmašiti dvije gitare, bas i bubnjeve, dokazali su sinoć i Arctic Monkeys. Najveći dio koncerta četvorka je odsvirala baš u toj varijanti. U izvođenju novog materijala pridružio bi im se i peti član i tada su na sceni Prokurativa prašile tri gitare.

Njihova glazba se u Wikipediji najčešće definira kao indie ili garage rock. Premda je krajnje upitno današnje bendove, koji slobodno fuziraju sve i svašta u svom glazbenom izričaju, stavljati u stroge okvire i ladice, za nove Monkeyse se može odmah reći da sviraju pop neo-punk.

Striktno se drže najstarije rock'n'roll forme trominutne pjesme i u tome ne odstupaju i zapravo, ispod produkcijske i komercijalne umivenosti i ispeglanosti, još uvijek zvuče kao žestoki podrumski bend.

Četvorka iz suburbija postindustrijskog Sheffielda najpoznatija je u javnosti po činjenici da je njihov album iz siječnja 2006. programskog naslova Whatever people say I am, that's what I'm not najbrže prodan debitantski album u Velikoj Britaniji.

To mogu zahvaliti prije svega činjenici da su oni već bili etablirani bend na, tada u glazbenom smislu novom mediju, internetu, osobito na stranici MySpace koju su kreirali fanovi banda.

Premda se u glazbi Arctic Monkeysa mogu prepoznati razni glazbeni utjecaji, od Ramonesa, Gang of Four pa do tehna, publici koja je generacijski bliska bendu to i nije važno, euforično je reagirala na njihove hitove s prva dva albuma. Taj dio koncerta, furiozan kraj i bis bili su i najbolji trenuci koncerta, dok je predstavljanje novijih pjesama usporavalo pravolinijski ritam.

Svjetlo i zvuk definitivno su bili na visokoj produkcijskoj razini i, premda suzdržan, frontmen Alex Turner je uspostavio odličnu minimalističku komunikaciju s naklonjenom publikom. Imidž benda na koncertu odgovara njihovom medijskom imidžu i naslovu njihovog prvog albuma.

Treba još istaknuti da su Prokurative odličan prostor i za ovakav neo-punk koncert te smo prisustovali sjajnom stapanju mediteranske ljetne noći i arhitekture s glazbom postindustrijskog sjevera Engleske.

Time su Split i Prokurative na najbolji način na nekoliko sati dekontaminirani od festivala, turbo-folka i maloumnih tlapnji o maslinama i moru. Nadrealno iskustvo, usporedivo s Pink Floydima Pompejima