PRIČA IZ STRASBOURGA

'Alabama Monroe' dobitnik je Nagrade LUX

13.12.2013 u 15:23

Bionic
Reading

'Alabama Monroe' dobitnik je ovogodišnje Nagrade LUX koju dodjeljuje parlament Europske unije. Bili smo na dodjeli u Strasbourgu, kao i na filmskim panelima koji su joj prethodili

Prosječno francusko kućanstvo posjeduje čak 6,3 ekrana za reprodukciju audiovizualnih sadržaja – od onih u džepovima preko ekrana spremljenih pod zaštitnim maskama za tablete do prijenosnih računala u ruksacima i flat-screen televizora razasutih po stanovima i kućama. Filmsko iskustvo u uvjetima nove tehnološke stvarnosti ima sve manje veze s vremenom u kojem su se obitelji nakon večernjih vijesti grupirale pred katodnom cijevi, ne bi li pogledale ono što im je jedna od televizija servirala za poslije večere ili pak u hordama jurile u kinodvorane hvatati premijere na velikom platnu.

No Francuska, kao i većina drugih zemalja zapadne Europe, živi u popriličnom raskoraku s južnim i istočnim dijelom kontinenta.

'Polovina Europe ne koristi nove tehnologije', ustvrdila je Mira Staleva, direktorica Sofia Film Festivala i moderatorica rasprave na temu novih tehnologija i rušenja granica filmske distribucije u nekoj novoj Europi, održane jutro uoči dodjele Nagrade LUX, priznanja Europskog parlamenta za postignuća u kinematografiji, dodijeljenog 11. prosinca u Strasbourgu. Referirajući se na gore naveden podatak koji je iznio analitičar Christian Grece, donoseći francuske statistike i teze o tehnološki uvjetovanim modifikacijama ne samo načina gledanja, već i posljedičnih promjena ukusa same publike, Staleva je ustvrdila da polovina Europe jednostavno ne koristi ponuđene tehnološke inovacije i na njima dostupan sadržaj.


Krenimo od hrvatskog primjera – Netflix i iTunes uopće ne postoje, baš kao ni silni novci kojima bi građani mogli servisirati ove, ali i mnoge druge servise za dostavu sadržaja; većina od čak 2400 servisa-na-zahtjev koji egzistiraju u Europi, s 'carstvom obilja' i 'džunglom' od nekoliko desetaka tisuća filmskih naslova u ponudi, u zemljama kao što su Hrvatska, Bugarska, Rumunjska, Grčka... nisu u toliko intenzivnom jurišu.

No 'džungla', s nama ili bez nas, svejedno postoji, a pitanje je kako se snaći u njoj? Kako pomiriti razlike i kako, na kraju krajeva, premostiti jezične i kulturološke barijere s kojima se bore mnogi naslovi iznikli iz nacionalnih kinematografija Europske unije, tema je usko vezana uz dodjelu nagrade LUX, s obzirom na to da LUX daruje upravo prijevod i titlovanje/sinkronizaciju pobjedniku, ne bi li uradak mogao biti distribuiran s umanjenim troškovima u zajednici različitih jezika, svjetonazora, običaja, boja, okusa i mirisa.

Besplatan prijevod i paneuropsku distribuciju ove godine dobio je Felix Van Groeningen za 'Alabama Monroe' (aka 'The Broken Circle Breakdown'), obiteljsku dramu koja je pobijedila ostatak finalista ('Miele' i 'The Selfish Giant') te osigurala svijetlu budućnost 36-godišnjem belgijskom redatelju – barem kada je korištenje novca iz fondova u pitanju, naravno. 'Alabama Monroe' je sam po sebi film susreta kultura; doduše, ne toliko europskih koliko europske i američke, s obzirom na to da je priča uronjena u amerofiličan svijet bluegrass glazbe. No kao takav se najviše svidio glasačkom tijelu: zastupnicima Europske unije koji – ne s jednakim entuzijazmom – već šest godina izabiru najboljeg od tri ponuđena djela. Barem kada govorimo o onima koji glasuju, što je brojka od oko 30 posto ukupnog broja zastupnika.

'Jučer sam dobila e-mail jednog zastupnika koji me pitao može li glasovati za to da se ukine nagrada LUX', iskreno je okupljenima izjavila Doris Pack, predsjednica Odbora za kulturu i obrazovanje Europskog parlamenta, objasnivši da, iako je nagrada živa od 2007. godine, sama ideja o miješanju filma i politike pod istim krovom mnogima ostaje strana, posve nerazumljiva, pa čak i suvišna. Tako danas za nagradu glasuje između 220 i 240 zastupnika, što nije mala brojka, ali svejedno ukazuje na to da mnogi političari pretvaranje sjednica u mali filmski festival smatraju potpunim gubljenjem vremena. Nesvjesni komunikacijskog potencijala medija, 'političari teško shvaćaju da je upravo film najbolje sredstvo za promicanje europske kulture i europskih vrijednosti', kaže Pack, dodajući da nagrada još uvijek ima puno neprijatelja među zastupnicima.


Nezainteresiranost jednog dijela političara bila je očita i na samoj dodjeli – sjedeći na balkonu iznad fotelja predstavnika pučkih stranaka, osobno smo svjedočili čime se točno bave neki MEP-ji za vrijeme ceremonije: jedni su posvećeni pasioniranom igranju pasijansa na pametnim telefonima, a drugi lijenom prebiranju po privatnim fotografijama na iPadima. Sama činjenica da se Nagrada LUX dodjeljuje usred sjednice, zgurana između dva politička govora, jest dvosjekli mač – s jedne strane, ceremonija dobiva na važnosti time što se odvija u samom parlamentu, a ne u nekom od brojnih salona i ureda fascinantnog arhitektonskog labirinta; s druge, ubacivanje cijele priče u protokol istu tu ceremoniju čini tek dijelom intelektualne tvorničke trake.

Kako zainteresirati još političara, na koji način dobro iskoristiti film za poticanje rješavanja problema stanovnika EU-a te u kojoj uopće mjeri odabrani filmovi odražavaju iste teme i motive o kojima se raspravlja u samom parlamentu bila su mnoga pitanja s malo odgovora, pretresena na panelu o bogatstvu kulturnih različitosti i komunikacijskoj snazi filma. Ipak, nagrada koja osiguranjem višejezičnosti omogućuje rušenje jednog dijela razlika svakako je dobrodošla u svijetu Unije, čije je jezično bogatstvo razgranato u čak 24 smjera, makar se ponekad činilo da za neke djelatnike parlamenta, baš kao i konobare u okolnim restoranima ili trgovcima u dućanima grada Strasbourga, na svijetu ne postoji ništa osim francuskog. No to je već priča za neki drugi film, kad se Gerard Depardieu vrati iz Rusije.