Kao nikad dosad, osim u antičko doba, živimo u svijetu izrazite seksualnosti. Seks se prikazuje neposredno i posredno, o njemu se govori, o njemu se piše, a najtraženija je odrednica na internetu. Stoga ne čudi što je aseksualnost sumnjiva pojava. Iako oba spola mogu biti aseksualna, istraživanja pokazuju da su posebno žene sklone aseksualnosti. Upravo zbog izražene seksualnosti u okolini, aseksualne žene potiskuju svoje porive, misle da je aseksualnost nešto loše i ponašaju se na načine koji ih ne usrećuju. Za to nema potrebe. Ono što se naziva aseksualnošću samo je drugačiji, složeniji način seksualnosti.

Dugo se vjerovalo da je aseksualnost seksualna disfunkcionalnost te da je fiziološki uzrokovana. Prije nekoliko mjeseci istraživači s kanadskog Sveučilišta Britanske Kolumbije objavili su rezultate istraživanja u kojemu su pokazali da aseksualne žene posjeduju jednak kapacitet za subjektivno i fiziološko uzbuđivanje kao žene u prosječnoj populaciji te da aseksualnost nikako nije disfunkcija.

Aseksualnost nije celibat, niti bilo kakva druga vrsta svojevoljnog uzdržavanja od seksa. Aseksualne žene međusobno se razlikuju u intenzitetu sklonosti seksu, ali uglavnom mu nisu sklone. Međutim, posjeduju jednake emocionalne potrebe, iako su sklonije mnogo intimnijim romantičnim vezama i dugoročnim vezama, pa se ne upuštaju u kratkoročne.

Većina aseksualnih žena vrlo često doživljava da im se netko sviđa, da im je netko privlačan, a razlikuju se od prosječne populacije jedino u tome što nakon privlačnosti ne slijedi želja za seksom. Nedostatak potrebe prema seksu nije nešto što se mora ispravljati. Aseksualni ljudi sasvim slobodno usmjeravaju svoju strast i energiju drugačijim životnim radostima.