NEDOVRŠENE I ZARASLE

Zašto megalomanske građevine danas zjape prazne

26.05.2012 u 08:00

Bionic
Reading

U vrijeme ekonomskog buma i pustošenja fondova Europske unije, svaka regionalna vlast u Španjolskoj koja je nešto držala do sebe, podizala je megalomanske objekte, od kulturnih centara i sportskih dvorana, do lokalnih zračnih luka, angažirajući arhitekte svjetskog glasa s milijunskim honorarima. Utopljeni u krizi, sada stoje nedovršeni, bez programa i novca za hladni pogon. Nazivaju ih bijelim slonovima (popularan naziv za rastrošne objekte koje nema tko održavati), a bijeli slonovi marširaju i Hrvatskom

To su naše sportske arene u Zagrebu, Splitu, Osijeku, Zadru i Poreču, izgrađene da promoviraju državu, a država za njih samo u ovoj godini mora izdvojiti 43 milijuna kuna Španjolci su ga ponosno nazivali suvremenim Xanaduom.

Grad umjetnosti i znanosti (La Ciudad de las Artes y de las Ciencias), grandiozni futuristički kompleks bijelih, prozračnih palača koje poput čipkastih školjki uviru i izviru jedna iz druge, lebdeći na površini jezera, iznikao je na rubu Valencije 1998. kao trijumf moderne arhitekture i domaćeg, svjetski poznatog arhitektonskog vizionara Santiaga Calatrave. Nakon otvaranja, bio je glavna atrakcija tog lučkog grada, ali nakon što je kriza lupila Španjolce, jučerašnji ponos nacije, danas je dokaz o neodgovornom trošenju poreznog novca. Nestalo je para i za hladni pogon, ljepotica više nema novca ni za redovitu šminku, pretvorivši se u simbol sulude rastrošnosti bez pokrića.

Bijeli slonovi preplavili Španjolsku

Ali španjolski Xanadu tek je jedan od niza primjera megalomanije kojom se Španjolska zarazila devedesetih godina i početkom novog stoljeća. Bilo je to vrijeme ekonomskog buma i nesmiljenog pustošenja fondova Europske unije, kada je svaka općina i regionalna vlast koja je nešto držala do sebe, podizala drečeće objekte, od kulturnih centara i sportskih dvorana, do brzih željezničkih linija i lokalnih zračnih luka, kojima su željeli privući turiste i proslaviti svoj kraj izvan Madrida i Barcelone.
U sjevernom Avilesu niknuo je Međunarodni kulturni centar, golemi prostor za izložbe i scenske umjetnosti brazilske arhitektonske zvijezde Oscara Niemeyera. Galicijski grad Santiago de Compostela, hodočasničko mjesto još od srednjeg vijeka, upustio se u gradnju suvremene Meke, Grad kulture Petera Eisenmana. Gradovi poput Lleida, udaljen tek dva sata vožnje od Barcelone, ili Ciudad Reala, dva sata vožnje od Madrida, investirali su milijune dolara u izgradnju lokalnih zračnih luka...

Ali aerodrom u Ciudad Realu stoji nedovršen, zarastao i napušten, nešto poput zgrade zagrebačkog Dinamova stadiona, a zračna luka nedaleko od Castellóna zjapi prazna s otkazanim komercijalnim letovima. Međunarodni kulturni centar u Avilesu otvoren je u ožujku prošle godine, ali su zbog nedostatka novca obustavljeni svi programi. Nakon desetljeća planiranja, u siječnju 2011. otvorene su samo dvije od šest golemih zdanja Grada kulture u Santiagu de Composteli, jer je utučeno svih 500 milijuna planiranih dolara te ostalo stoji nedovršeno. Do kada, ne zna se, ali se zna da je Grad kulture 'bijeli slon' kolosalnih proporcija. Ili 'bijeli slon' svih španjolskih bijelih slonova, kako Španjolci sada nazivaju sve te raskošne i rastrošne objekte koje nema više tko održavati ili završavati.

Izraz 'bijeli slon' potječe s Dalekog istoka, iz Tajlanda i drugih azijskih država gdje je ova vrsta slona iznimno rijetka, sveta životinja, ali jako osjetljiva. Zbog toga mu je potrebna posebna njega, vrlo skupa hrana, a vlasnik mora omogućiti svima koji to žele da mu se dolaze klanjati, što za njega predstavlja dodatni trošak. Kad bi stoga tajlandski kralj želio financijski uništiti nekog dvorjanina, poklonio bi mu bijelog slona. A za zemlju kojoj dogorijeva do noktiju, sa 24,4 posto nezaposlenih, više nego u Grčkoj, svakim drugim nezaposlenim mladim Španjolcem i bankarskim dugom koji iznosi 170 posto državnog BDP-a, bijeli su slonovi doista postali omča oko vrata lokalnih vlasti. Baš kao i velebne sportske arene oko hrvatskog vrata, sagrađene u Zagrebu, Splitu, Osijeku, Zadru i Poreču da promoviraju državu, a sada imaju probleme s iskoristivošću te će samo u ovoj godini država za njih morati izdvojiti 43 milijuna kuna.


Svi su htjeli ponoviti uspjeh Bilbaa

Grad kulture Petera Eisenmana u Santiago Di Composteli

Doduše, neki su današnji španjolski bijeli slonovi bili pun pogodak. Najbolji je primjer zgrada ogranka njujorškog muzeja Guggenheim u Bilbau, arhitektonska simfonija Franka Gehryja. Iako i on danas drastično krati programe, već je prve godine nakon otvaranja 1997. pretvorio ustajali industrijski grad u mjesto hodočašća 1,4 milijuna turista, milijun više od planiranog, bez obzira na to što je kolekcija umjetnina samog muzeja bila gotovo pa minimalna. Ohrabreni tim primjerom, uskoro su i ostali gradovi željeli ponoviti recept uspjeha Bilbaa, a on je glasio: isplaniraj kulturni centar, angažiraj svjetski razvikanog arhitekta i – uspjeh je zajamčen.

'U zapadnim zemljama ne ratujete oružjem, nego ekonomijom', kazao je Llatzer Moix, autor knjige 'Arquitectura Milagrosa' (Čudesna arhitektura), u kojoj analizira opčinjenost Španjolaca bombastičnim urbanim dizajnom. Zato su se u doba buma manji gradovi međusobno natjecali tko će privući više turista, pri čemu nitko nije pitao zašto svaki od njih mora imati nerazumno skupu zgradu muzeja i vlastitu zračnu luku.

Glasnogovornik Ujedinjene ljevice Ignacio Blanco i član gradskog vijeća Valencije, sjeća se opčinjenosti političara Valencije njihovim Xanaduom, kada je bilo 'važnije izgraditi glamurozni objekt koji će grad u velikom stilu vratiti na turističku kartu Španjolske, nego unaprijediti obrazovanje i zdravstvenu zaštitu'. Od otvaranja do 2011., Centar jest privukao 40 milijuna turista, ali je koštao četiri puta više od planiranih troškova, potpuno je dovršen tek 2005. uoči izbijanja krize, a sada Valencia ne može namaknuti milijun dolara godišnje ni za održavanje hladnog pogona, što je puno za grad koji je nedavno, da preživi, morao prodati 635 milijuna dolara vrijednosti kratkoročnih obveznica, po stopama višim od Grčke. Štoviše, otkriveno je da je grad autoru projekta, inače rođenom sinu Valencije, sa stalnom adresom u Švicarskoj, platio vrtoglavih 94 milijuna eura, daleko više nego drugim arhitektima, a optužuju ga i za neplaćanje poreza i PDV-a.

Ipak, Ignacio Blanco tvrdi da na udaru nije arhitekt Santiago Calatrava, nego neodgovorni lokalni političari, koji su – kao i u slučaju megalomanskog Grada kulture u Santiago de Composteli - dopustili da im se bijeli slon useli u grad te je kazao: 'Grad umjetnosti i znanosti je spomenik napuhanim ambicijama i zloporabi korištenja javnih fondova.'