VI PITATE, MI ODGOVARAMO

Vaši problemi (28. prosinca)

28.12.2009 u 12:46

Bionic
Reading

Na stranicama Teena svakog tjedna odgovaramo na vaša pitanja

Pozdrav! Nije mi lako što vam se javljam. U vrlo sam teškoj situaciji i očajna sam jer ne znam kome da se obratim. Ne želim stvarati velike probleme, ali jednostavno moram s nekime porazgovarati. Imam velike probleme s tatom. Dosta mi je svih njegovog vrijeđanja, prijetnji i svega što on misli da je šala ili nešto drugo, ali ja to tako ne smatram. Naime, moj me otac non-stop vrijeđa. Ako ne što ne napravim kako treba odmah sam glupa, budala itd. Mene to uistinu vrijeđa i nije mi svejedno kad mi nešto tako kaže. Moj otac i ja nismo u dobrim odnosima. Kada sam bila mala, bili smo super, no, kako sam ušla u pubertet sve se promijenilo, ne znam ni ja sama ni zašto ni kako. Još jedan problem je i to što mi nekada prijeti.
Moja mama pokušava zataškati svaku razmiricu i želi me smiriti kada se tata i ja posvađamo, no onda on govori nešto u stilu: 'Smiri to dijete ili ću je istući'. Mislim da to nije normalno ponašanje oca. Moja mama zna da je situacija između mene i tate napeta, no, ona je kao mala živjela s ocem alkoholičarem koji je i nju i njenu mamu (moju baku) i njenu mlađu sestru (moju tetku) zlostavljao, pa misli kako moj tata nije nimalo loš. Osim što i mene vrijeđa, vrijeđa i moju stariju sestru, no ona već ima 19 godina i nju boli briga za sve, svejedno je skoro cijele dane kod svoga dečka (kako bi što manje bila kod kuće). Moja mama je također većinu dana odsutna jer puno radi, pa sam često ili sama ili s tatom. Par puta sam ulovila tatu kako gleda stranice za odrasle. Je li to sasvim normalno okruženje za dijete da odrasta u njemu? Ni ja ne mislim da je.

Jednom sam svjedočila i tome da je moj tata udario mamu pa mu je ona prijetila nožem da je ne bi opet udario, a ja sam se toliko uplašila ne zbog sebe, nego zbog mame, da sam toliko vrištala da prestanu s time da su moji baka i djed došli iz njihovog dijela kuće da vide zašto vrištim i plačem. Da oni nisu došli i smirili situaciju ne znam šta bi bilo. Je li i to normalno? Nije, znam da nije. I zato mi je svega više dosta i tražim vaš savjet. Već par puta sam htjela pozvati Plavi telefon zbog ovoga svega no svaki put odustanem, a pomalo se i bojim, ne znam je li to uistinu potrebno. Nikada me nije fizički zlostavljao, ali ovo je psihičko zlostavljanje, a ni to nije mala stvar. Zbog tih napetih odnosa u obitelji sam popustila u školi. Nisam više odlikašica kao što sam prije bila, sada mi je sve svejedno i ne vidim razlog zašto da se trudim, a niti nemam neku naročitu podršku obitelji. Kada ipak moram malo učiti zbog škole da ne bi neki predmet još i pala, onda mi se tata ruga jer ne učim često, ustvari skoro nikada. Onda mi se učenje zgadi i opet ne znam zašto da učim i da se trudim da dobro prođem u školi kada nemam njegovu podršku, sve što napravim za njega je smiješno i glupo i uvijek pronalazi bilo koji razlog da me ismijava. Nemam niti puno prijatelja, jer se teško nekome otvaram i ne volim izlaziti i družiti se s velikim brojem ljudi. Nedavno smo u obitelji imali jednu krizu vezanu za moga tatu i mamu. Tata je mislio da ga mama vara s nekim, a na kraju se uspostavilo da je tata umalo mamu prevario, pa nakon te krize nemam neko lijepo mišljenje o svome ocu i da vam iskreno kažem, prezirem ga. Čak nekada pomišljam na to da nešto loše napravim samo kako bih mu napakostila. Kod bilo kakvih skupova za blagdane ili druge prilike uvijek sam tema i ja pa me nekada i pred drugim ljudima namjerno živcira i provocira jer zna da ga više ne mogu ignorirati i da sam kratkih živaca. Nekada me i namjerno rasplače pa se onda još i smije jer ja plačem. I moja mama je rekla da to nije normalno, ali nije ništa u vezi toga poduzela. Mislim da ga se i ona malo boji. Ne znam više što ću. Očajno vas molim za savjet.


Redakcija Teena:
Iskreno, obuzela nas je velika tuga kada smo iščitali tvoje riječi i vidjeli sa čime se suočavaš tako mlada i potpuno sama. Gore od samog zlostavljanja (bilo kakvog oblika, psihičkog ili fizičkog) je ignoriranje okoline da se to stvarno tebi dešava. Nema gore samoće od te, kada se sam nađeš u lošoj situaciji, a vidiš da nema nikoga tko bi bio spreman pružiti ruku da ti pomogne. Ili da prizna, zaurla, uperi prstom u tebe i vikne - pa, ljudi, vidite li što se tom djetetu događa! U tvojem slučaju, po nama, tebi više ruka pomoći uopće nije dovoljna, tebi treba netko tko će ti hitno dobaciti kolut spasa jer se počinješ utapati u vrtlogu opasne negative. I priznajemo ti, dapače, divimo ti se kojom si snagom uspjela zadržati zdrav razum, da ovako zrelo i, ne neki zadivljujući način, mirno analiziraš cijelu situaciju, gotovo upitno razgovarajući s nama pitajući se pretjeruješ li. Ne! Apsolutno ne pretjeruješ i apsolutno si izložena psihičkom maltretiranju u kojem ti baš nitko ne pomaže kako bi te izbavio! Ovo smo rekli ovako otvoreno jer netko mora ustati i lupiti šakom od stol, te nazvati stvari pravim imenom – pravo psihičko okrutno zlostavljanje! Ako se nastavi dalje šutjeti, onda će zlostavljač imati još veću moć, a žrtva će, misleći da ona sama pretjeruje, tonuti sve dublje i dublje u svoj osobni pakao. A to se ne smije dozvoliti! Ti imaš pravo na miran i sretan život, nitko nema pravo da ti to oduzme ili uzme, makar to bio onaj koji ti je taj život podario. Razumiješ? Zato se imaš (svako!) pravo pobuniti, ustati za samu sebe i napraviti sve da se spasiš! Pazi, ti imaš sve predispozicije za sretan i uspješan život. Koliko smo shvatili, ne moraš uložiti baš neki napor kako bi bila odlična u školi. To je izvrsno i te činjenice se primi noktima kao za svoj balvan spasa sve dok plutaš na površini ove bujice, kužiš! Škola ti je temelj za budućnost i ne daj da ti to itko oduzme. Ne daj da te ova loša situacija pokori, baci na koljena i da ispustiš svoj život iz svojih ruku jer imaš pravo od njega napraviti sve što želiš. Sada moraš biti fajter i mora ti biti stalo do same sebe do te mjere da se čupaš i boriš za svoje pravo na miran život. Nama je iznimno žao što su svi oko tebe, svatko iz nekih svojih razloga, izabrali ignorirati da si ti prva na udaru loših reakcija svojeg oca i da su izabrali ignorirati koliko patiš. I svi bježe od te situacije jer nitko nema snage da se suoči i pokuša sve razriješiti. Tvoj otac očito ima nekih svojih problema i, ne, njegovo ponašanje apsolutno nije normalno, to ti se već jednom mora priznati. No, sad je on, zapravo, nebitan. Njemu ne možemo pomoći ni mi, a ni ti. Ali, ti sama sebi, mi tebi, svi drugi koji mogu, znaju i hoće – sve to skupa se sada mora udružiti da se pomogne – tebi! I na to se moraš skoncentirati, samo na samu sebe i svoje izbavljenje. Zato ti preporučamo – OBAVEZNO – nazovi Plavi telefon! Obavezno! Anonimna si, ne moraš reći ništa što osjećaš da ne možeš, možeš iz sebe izbaciti samo onu bol koju za sada osjećaš da moraš i to je super. A s druge strane, tamo će te dočekati ljudi koji imaju iskustva sa situacijama kao što je tvoja jer, nažalost, nisi jedina koja je proživljavala ovakav pakao u svom životu pa oni sa time imaju dobrog i, što je još važnije, konkretnog iskustva! A tebi trebaju konkretni potezi, a ne samo riječi što je jedino što ti mi ovdje možemo pružiti. Zato, digni glavu, skupi tu iznimnu snagu koju si nam pokazala da je imaš i okreni svoj broj spasa! Mi smo tu kada god ti bude trebala koja riječ podrške! GO, NOW!

Draga redakcijo Teena, javljam vam se po prvi put, ali gotovo uvijek čitam vaše odgovore na razne probleme. Svaka vam čast. Nedavno sam upoznala dečka koji je '89, a ja '93 godište. Razlika nije primjetna kada smo skupa, ali jeste prilično velika. Moji roditelji su bili paranoični što se toga tiče u početku, ali sada su malo popustili. Vrlo često kada on i ja razgovaramo, osjetim onaj neki 'stariji' ton u njegovom glasu. Naravno, o svim stvarima razgovaramo potpuno otvoreno, pa prema tome i o seksu, iako ga ne upražnjavamo, a ja to ne namjeravam učiniti do daljnjeg. Međutim, on nekako na neobičan način govori o tome, često kaže kako bi mi bilo lijepo i slično. Ja to ne želim učiniti, zaista ne želim. Par puta sam mu rekla da možda malo previše pričamo o tome, ali on kao da to ne čuje. Također mi kaže nešto tipa on meni nikada ne bi učinio što ja ne želim, ali bi ipak volio da mi nešto pokaže. Mislim, hello, tek mi je 16 (uskoro 17). Molim Vas da mi pomognete oko toga što da mu kažem i da jednom za svagda završimo na tu temu. Zapravo, normalno je da on o tome razmišlja, ali ja ne.

Hvala puno

Remembrance

Redakcija Teena:
Sudeći po svim točkama koje si (po)stavila iza svake rečenice, ti svoj stav imaš. A to je najvažnije...I isti taj stav jednostavno moraš reći i njemu. S točkom iza svake riječi. Kužiš? Nismo zamijetili da si, iza bilo koje rečenice, ostavila prostora s dvije ili barem tri točkice koje bi tvojem dečku bile slobodan znak da nastavi s pregovaranjem ovog tipa. No, moramo ti priznati da se nalaziš u jednoj kliznoj, gotovo graničnoj situaciji. Kako i zašto? Pa tako što se on nalazi u drugačijoj sferi i zoni zrelosti od tebe i tu se već sada može čuti 'krc-krc', koje označava stvaranje pukotina u jednoj takvoj vezi. Pazi, nijedno od vas nije u krivu i oboje ste u pravu. No, u ovom sadašnjem i trenutačnom kutku svemira i ostalog univerrzuma, vas dvoje jednostavno niste klik-kompatibilni po stadiju zrelosti i spremnosti na sve što normalna veza sa sobom nosi. Po nama, potpuno nam je logično da njemu treba više od trenutačne situacije, a isto tako nam je logično da , za sada, tebi to još ne treba. E, sad, natezanje oko ove teme bi lako moglo dovesti do pritiska koji bi tako nategnuo tu vezu pa da pukne s velikim praskom. Zato preporučamo, umjesto sitnog i neprestanog natezanja, svako malo, sjesti i obaviti jedan (i vrijedan) pošten razgovor na ovu temu. Svakako imate o čemu (po)razgovarati i svakako morate doći do rješenja. Natezanje ne vodi ničemu. Pa, evo, ovo je naš prijedlog, potez je na tebi. Cheers!

Bok! Imam 18 i pol godina. Hodala sam s dečkom devet mjeseci, da bismo prije neki mjesec saznali smo rodbina! Sad nam naši roditelji brane da budemo skupa. Četvrto smo koljeno i roditeljima su protiv naše veze. Ali mi smo se jako zavoljeli, možda i previše. Njega njegov otac izludjuje time da me ostavi itd. Čak je došlo do toga da me je prevario samo da bih ga zamrzila i ostavila. Ipak nas dvoje ne možemo jedno bez drugog. Razmišljali smo čak i o tome da provjerimo medicinskim putem bi li naša djeca jednog dana bila zdrava zbog tog krvnog srodstva, ako bismo ih imali. Zanima me vaše mišljenje o našoj situaciji. Hvala unaprijed.


Redakcija Teena:
Iskreno, kužimo koja je frka u pitanju po tvojim nabacanim informacijama i po tome smo uspjeli razabrati da je u pitanju veza koja se krvno vrlo blizu spaja jedna s drugom, je li? Pa, čuj, svatko normalan koga pitaš bi ti rekao da to zbilja jeste vrlo i iznimno delikatna situacija u kojoj bi se čovjek mogao naći u životu. Još je gore što ste se vas dvoje uspjeli povezati svim sitnim sponama bliskosti koje ste mogli, pa tek onda kasnije saznali koliko je sve to delikatno. I sada sve te sitne spone treba prerezati oštrim i rezolutnim rezom. Vrlo nezavidna pozicija i priznajemo da vam nije lako, dapače, mislimo da je od života i prilično okrutno. No, budući mi svi znamo da život zna i može (i hoće) biti vrlo okrutan, ako mu to samo padne na um, onda se prema toj činjenici treba postaviti razumski i zadržati hladnu glavu. Pa tako i vas dvoje sada morate ostati s dvije noge čvrsto na zemlji i uključiti razum, te donijeti neke odluke. Koje će to odluke biti, to možete razlučiti samo vas dvoje jer ćete sami i živjeti s posljedicama tih odluka. Nažalost, bez obzira koliko je ponekad lakše nasloniti se na nečije rame i prebaciti teret neke odgovornosti malo i na nekog drugog, ponekad to jednostavno ne ide (samo) tako. Nitko ne može nositi ili podnijeti teret odgovornosti za nečiji život, samo sam čovjek to može za svoj. Naše je mišljenje da ste vas dvoje u jednoj istinski nezavidnoj situaciji i da vam zbilja ne može sada nikako biti lako, ali, da ćete jednostavno morati ostati hladne glave i uključiti razum kako bi sjeli i donijeli neke samo svoje osobne odluke. Mi vam samo možemo zaželjeti hrabrosti i sreće da se cijela ova delikatna i teška situacija ipak razriješi na sretan i razuman način. Sretno!

NAPOMENA REDAKCIJE:

Pitanja na koja odgovaramo biramo nasumce i uglavnom ih ne čitamo detaljno prije nego što krenemo odgovarati na njih. Jednom kad ih označimo za odgovaranje, brišemo originalni e-mail (tako se gubi svaki trag onoga tko nam je pitanje i postavio), pa ne možemo doći do podataka onih koji nas mole da ne objavljujemo njihova pitanja, već da im odgovaramo direktno na e-mail.

Imaš li kakav problem, nedoumicu ili jednostavno želiš čuti naše mišljenje (ili pak mišljenje stručnjaka, što ćemo ti i omogućiti, bude li potrebno), slobodno nam piši na e-mail problemi@t-com.hr.