Neobičan grad iz prošlosti, dio zaboravljene povijesti, ušao je u sadašnje, urbano, suvremeno vrijeme i djelovao nestvarno, uspavano, tromo. Činilo se da je izronio iz drevne priče nestvarnih, izumrlih svjedoka, priče u kojoj nema zapleta, samo beskonačni vremenski tok koji tek naziremo u svojoj mašti. A lijepo je kad te ponese mašta jer mašta obogaćuje dušu i daje joj onu prekrasnu količinu nostalgije, sreće i izazova koja nas udaljava od svakodnevnice i činjenice da su naši mali životi utkani u egzistencijalnu nevažnost, nebitnost i čemernost. Odjednom se osjetimo važnim djelićem ljudske vrste i bezvremenosti koju ona pruža.

Biti, vidjeti, doživjeti! Dok je vaporetto pristajao uz obalu, bivajući jedan u nizu usidrenih sličnih plovila koji predstavljaju jedinstvenu mobilnost lokalnog stanovništva, osjetila sam čvrsto tlo pod nogama i postala potpuni dio vremeplova. A Venecija se pružala u svoj svojoj ljepoti, prkoseći svojom arhitekturom vremenu i moru. Iz nje je nicala šarenost doživljaja satkana od prolaznika obojenih turističkim bojama koji jure prema jednom cilju: doživjeti, omirisati, osjetiti, dotaknuti, upamtiti: Most uzdisaja (ah, uzdiše li i sad duša od nostalgije ili bar načas biva iskrenom u svojoj zaštićenosti i konformizmu), i da, teška opetovana spoznaja o nepravednom tkanju života koji, ignorirajući vremeplov, ostaje dosljedan u svojoj podjeli na pobjednike i gubitnike, bogate i siromašne, site i gladne.

Dok zaobilazim mnoštvo štandova koji vrište u svom nastojanju da privuku kupce kiteći ih kičastim suvenirima, postajem dio masovne turističke euforije i pokušavam kupiti bojazan da nećemo dovoljno dobro upamtiti: maske, bedževi, magneti, marame, kape, majice – Venice by night, Venice by day, Venice forever. Možda je i to način opstanka jednog veličanstvenog imperija kojem prijeti prirodna kataklizma nestanka, potonuća. Možda ubrzo neće postojati grad koji zalijevaju valovi, škropi ga sol i hlade vjetrovi s mora, grad koji vole pjesnici i sanjaju zaljubljenici. Možda.

Nastavljam žurnim korakom i znatiželjnim duhom obuhvaćam panoramu satkanu od trenutaka: prolaze ljudi, zamišljam im sudbine, porijeklo i motive, umišljam da ih prepoznajem i svrstavam u zamišljene kategorije: lokalno stanovništvo, prekrasno njegovane žene, diskretne i profinjene svojim izgledom, glasne i groteskne svojim izričajem i temperamentom, vlasnici restorana razapeti između uslužnosti kojom pokušavaju udovoljiti pravilima struke i zakonima profita, i superiorne bezvoljnosti kojom htjeli-ne htjeli odašilju poruku nužnog, ali teškog podnošenja. Koračam Trgom Sv. Marka, opisanom, opjevanom, slavnom. Tlo tonućeg grada drhti uzavrelim mnoštvom ljudi.

Svijet u malom, rapsodija mirisa, boja, okusa. Uzdiže se gordo Duždeva palača raskriljujući svoja njedra mašti raznolikih uzvanika. Miris espressa širi se čeznutljivo njuhom, a kulinarski doživljaji ispisani na istaknutim jelovnicima mame. Džepovi prazni, a duša puna: pa kako onda odoljeti trenutku? Dok ispijam (ne znam više koji) espresso, putujem vremeplovom dvadesetak godina unazad i oživljavam davni susret mene i istog grada. Kava je tada bila luksuz moje mladosti, ali isti trenutak doživio je svoju reinkarnaciju.

Nesvjesna vremenske nesmiljenosti, prebirući mislima po dojmovima prethodnog dana, uživam u nastavku bajke. Otoci lagune (tek poneki u mnoštvu): Murrano – ovjekovječena postojanost zanata ili umjetnosti, pitam se prateći vještu igru usijanim staklom koje, nadilazeći vlastite boje, prelazi u lik, djelo, trenutak. Zar itko može odoljeti svjetlucavoj šarenosti stakalca i ne obradovati se trenutku?

Torcello – usamljena starica začetnica života Lagune, mirna i staložena u svojoj dugovječnosti i svjedokinja prolaznosti, okupana suncem proljetnog dana priča priču kojoj tek naziremo početak. A svršetak odgađamo za neko novo buduće vrijeme u nadi da će ostati i opstati zauvijek.

I na kraju - Burano: ribarski otočić pitoresknog ozračja poziva šarenilom svojih prekrasnih fasada na život. Miran, staložen, a ipak veseo u svojoj razigranoj običnosti. Opleten strpljivim tkanjem svakodnevnosti, okićen nadaleko poznatom čipkom i prožet mirisima kulinarskih tipičnosti, predstavlja prekrasnu smirenost ugođaja i doživljaja. Uživam, stvarno uživam u trenutku.

Ne mogu zaustaviti vrijeme, ali obećavam sebi da ću se jednom vratiti. Osim vlastite opijenosti doživljajem, duboko zadovoljstvo predstavlja mi činjenica da je ovo putovanje bilo rođendanski poklon mojoj 13-godišnjoj djevojčici. Sretan ti rođendan, kćeri! Uz sve ono lijepo što majke žele svojoj djeci, ja ti želim da ovo bude tek početak tvojih putovanja.