Pojava društvenih mreža također može utjecati na prerano seksualiziranje mladih jer tinejdžeri oponašaju svoje uzore poput sveprisutnih kraljica Instagrama, zvijezda realityja iz klana Kardashian-Jenner, koje su na račun svojih oskudnih opravica i seksi fotografija napravile nevjerojatnu karijeru doslovce ni iz čega.

O utjecaju društvenih mreža puno se pisalo, a koliku imaju moć, dokazuju i rezultati prošlogodišnjeg istraživanja provedenog na Sveučilištu San Diego, koje je pokazalo da je s pojavom tog moćnog medija u porastu pojava depresije kod tinejdžera, osobito tinejdžerica.

Razlog tome je, smatraju stručnjaci, to što su djevojčice pod pritiskom hoće li za svoju objavu ili fotografiju na popularnim društvenim mrežama dobiti toliko željeni like, a i zbog komentara ljudi koji ih prate.

'Djevojčice su vrlo zabrinute zbog svoje popularnosti i društvenog statusa koji se danas mjere u 'lajkovima'. To kod njih može stvoriti tjeskobu i pritisak', objasnila je autorica te studije, dr. Jean Twenge.

Osim društvenih mreža, učestalost gledanja televizije, filmova i surfanja internetom također utječe na pretjeranu brigu oko izgleda i odjeće, što u konačnici također može utjecati na pretjeranu seksualizaciju tinejdžera.

O ovom osjetljivom problemu i njegovoj prisutnosti kod nas zapitali smo i dr. sc. Brunu Profacu, kliničku psihologinju iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba.

'Važno je razlikovati pojmove puberteta i adolescencije. Pubertet je termin koji označava biološke promjene koje se javljaju na početku drugog desetljeća ljudskog života i završavaju punom spolnom zrelošću. Adolescenciju obilježavaju psihičke promjene koje prate tjelesni razvoj u pubertetu i u tom razdoblju mlada osoba postepeno prelazi u odraslu dob te je često zbunjena različitim promjenama koje joj se zbivaju. To je razdoblje krize psihosocijalnog razvoja kojom mlada osoba odgovara na pitanje: 'Tko sam ja?' te stvara nove osobne granice u odnosu na roditelje, školu i društvo', objašnjava psihologinja.

Zapažanja o ranijoj fazi adolescencije nego što se može očekivati naravno ovise o individualnim razlikama među djecom i mladima, ali rezultat su i činjenice kako ovo razdoblje ima nekoliko faza koje okolina može na različite načine opažati i imati ili nemati razumijevanje za njih, dodaje ona.

U traženju svog identiteta mladi su, kaže, više pod utjecajem vršnjačke skupine, ali i onih koji se u društvu prikazuju kao modeli i koji ne trebaju uvijek biti stariji od njih. Ponašanje djece uvijek je odraz društva u kojem živimo, pa tako i modeli, idoli, izgled i oponašanje nekog iz okoline, što nam se ponekad čini razvojno neprimjereno.

'Odrasli su ti koji često kroz medije potiču raniji ulazak u svijet odraslih, a vršnjaci mogu vršiti pritisak da to postane kriterij popularnosti u vršnjačkoj skupini, da je takvo ponašanje pozitivno i vrijedno. U nekim zemljama već se pokreću rasprave o ranoj seksualiziranosti djece, npr. u modnoj industriji, što ukazuje na to da se na ovu situaciju gleda kao na društveni problem', kaže psihologinja.

Kao što je takva pojava dio svijeta u kojem živimo, tako je i najveća odgovornost na odraslima da zaštite djecu od takvog pritiska, ističe.

'Iskustvo u radu s obiteljima pokazuje da i neki roditelji u ranijoj dobi, već prije adolescencije, kod djece potiču različite 'stilove' koji nisu u skladu s njihovom dobi i razvojnim potrebama djece te koji uopće nisu inicirani od djece. Modna industrija i medijski utjecaji često budu poticani kod djece upravo od odraslih (npr. čujete za kupaće kostime za cure od šest godina, maskaru za djecu i sl.), a u razdoblju adolescencije mladi ih preuzimaju i to možda one koji nam se, eto, baš ne sviđaju. Budući da mlade osobe žele da s njima komuniciramo na osnovi njihove pojavnosti, na osnovi onoga što nam poručuju svojim izgledom, problem može nastati kad pojavnost nije u skladu sa stvarnom zrelošću i mlada osoba se zbog toga nađe u situaciji s kojom se ne može nositi', naglašava dr.sc. Profaca.

Kopiranje trendova poput npr. spomenutih sestara Kardashian-Jenner nije obilježje samo današnje epohe, objašnjava dr.sc. Bruna Profaca.

'Nerazumijevanja odraslih za medijske idole oduvijek postoji i naravno da se uvijek možemo pitati zašto baš utjecaj jedne osobe, a ne druge. Važno je stalno se podsjećati kako su djeca i njihovo ponašanje odraz društva. Kako će se roditelji postaviti u tim situacijama, nije pitanje samo adolescencije i jednog velikog razgovora ili jedne zabrane. Odnos je važno razvijati od najranije dobi. Već u ranoj dobi događa se da roditelji pod 'razgovorom' vide samo postavljanje pitanja djeci (o tome i sama djeca govore kad opisuju razgovor s roditeljima). Međutim to nije razgovor. U ovoj dobi, kao i uvijek tijekom odrastanja, važno je vidjeti i čuti svoje adolescente', upozorava psihologinja.

U potrazi za svojim identitetom i samostalnošću mogu biti skloni pobunama prema odraslima, osobito roditeljima, koje često vide kao osobe koje ih nasilno zadržavaju u djetinjem dobu, govoreći im što da čine te ograničavajući im slobodu i svoju pobunu mogu izražavati prihvaćanjem utjecaja ili svojim izgledom, kaže ona.

Ispravljanje doživljavaju kao napad i često može doći do, metaforički rečeno, 'dvostrukog zida odbijanja'. Roditelj npr. nije dostupan, pa djevojka ili mladić misle da ga ne razumije i zatvara se, a onda kao reakcija odraslog na njihovo zatvaranje dolazi i do stvarnog odbijanja roditelja', ističe dr.sc. Profaca.

'Prije nego što iznesemo vlastiti stav prema nekoj pojavi koju ne podržavamo, a naročito o onim stvarima koje su dio generacijskog stila ili grupnog pritiska, važno je uzimati mlade ozbiljno kad nam govore kako su, bez obzira bili oni djeca ili adolescenti. Tek u takvom kontaktu roditelj može kroz razgovor (a ne 'u dvoboju pitanje-odgovor') reći jasno svoj stav o pojavama koje ne podržava. Važno je da roditelji odbijanje djece i njihove stavove ne dožive osobno. Ako odbijanje shvatimo kao dio razvoja, nećemo se osjećati povrijeđeno', smatra psihologinja.

Biti roditeljem adolescenta jednako je zahtjevno kao i biti adolescent, objašnjava ona.

Problem pretjerane seksualiziranosti ne treba generalizirati

'Kao ni drugi, ni adolescenti nisu homogena skupina i nikako ne bih generalizirala problem 'pretjerane seksualiziranosti' na cijelu generaciju. On naprosto nije točan i ne bismo o mladima trebali govoriti s takvim generalizacijama. Razvojem virtualne komunikacije i medijske preplavljenosti, roditelji su ti pred koje se postavlja puno više tema za razgovor sa svojim djetetom nego nekada', naglašava dr.sc. Profaca.

Mediji svakako, dodaje, nose velik dio odgovornosti i upozorava da mnogi igraju 'dvostruko' jer potiču uniformnu sliku stvarnosti i idole bez pokrića, a s druge strane ponekad prednjače u osudi i djece i odraslih ukoliko se oni ne mogu suprotstaviti takvim utjecajima, potičući tako roditeljsku bespomoćnost i ne pomažu im.

'Opet je posao roditelja najvažniji, on je taj koji će potaknuti razmjenu mišljenja s djetetom - kako izgleda taj medijski svijet, kako će prepoznati sigurne od nesigurnih situacija i, naravno, sviđa li im se to što vide ili ne. Kao što sam prije rekla, kad slušamo mišljenje djece i mladih i uvažimo ga (to ne znači uvijek i prihvatiti), trebamo reći i svoje mišljenje. Tada će nas djeca čuti, više nego ako samo moraliziramo ili kažnjavamo', dodaje psihologinja.

Tzv. prebrzo odrastanje nastaje, dodaje, kad djeci damo previše odgovornosti za situacije za koje nisu spremna ni zrela i kad roditelji dio svoje odgovornosti prepuštaju djetetu.

'Ili, jednostavno rečeno, ispunjavamo im samo želje. Djeca imaju različite želje (kao i mi, naravno), a roditelji i sami ponekad podlegnu pritisku društva (da ne širimo priču na konzumerizam i druge izvore stresa koje roditelji imaju) i postanu opterećeni dječjom trenutnom srećom i zadovoljstvom te važnošću zadovoljenja želja', rekla je.

Roditelji, dodaje ona, naprosto zaborave kako je važno i zdravo pomoći djeci da se nose i sa situacijama koje su praćene neugodnim osjećajima, a oni su dio života.

'Drugim riječima, odrasli zaborave da se potrebe i želje razlikuju. Stalno zadovoljenje svih želja i izbjegavanje neugodnih, ali za život normalnih i očekivanih osjećaja vodi porastu tjeskobe i to je stanje kojim mlada osoba odbacuje važan dio sebe, a koji bi u nekoj situaciji postao djetetova granica kojom će se zaštititi od opasnosti', rekla je psihologinja.