IZAZOVI RODITELJSTVA

Psihologinja o discipliniranju djece: 'Kada vičemo, dijete nas uglavnom ni ne čuje, time izražavamo svoju bespomoćnost i priznajemo da smo izgubili kontrolu'

05.05.2019 u 14:15

Bionic
Reading

Roditeljstvo je zasigurno najteži i najljepši posao prepun lijepih i teških trenutaka, a svaki se roditelj stalno preispituje odgaja li dobro svoje dijete i koliko to dobro radi. Zasigurno jedan od najtežih zadataka je discipliniranje djeteta, koje mnogi često pogrešno miješaju s kažnjavanjem. Koje su zamke tog procesa i je li moguće stvoriti autoritet bez povišenih tonova, otkriva magistra psihologije Ella Selak Bagarić iz zagrebačke Poliklinike za zaštitu djece i mladih grada Zagreba

Premda stručnjaci upozoravaju kako vikanje na djecu, baš poput fizičkog kažnjavanja, itekako utječe na njihov emocionalni razvoj, mnogim se roditeljima to u određenom trenutku čini kao jedino rješenje, iako kasnije žale zbog toga.

Psihologinja Ella Selak Bagarić kaže kako odgoj djeteta podrazumijeva toplinu, razumijevanje, ljubav, podršku i ohrabrenje koje roditelj pruža, ali i vođenje - to je jedna od temeljnih zadaća roditeljstva, jer je odgoj bez granica zapravo zanemarivanje djetetovih potreba.

'Disciplina je proces učenja djece prihvatljivom ponašanju unutar određenih granica i svakako nije isto kao kažnjavanje. Istraživanja nam jasno pokazuju kako su fizički kažnjavana djeca u povećanom riziku da će se agresivno ponašati u budućnosti, imati teškoće s mentalnim zdravljem, biti izložena partnerskom nasilju i konzumiranju sredstava ovisnosti - fizičko kažnjavanje nezavisan je faktor koji doprinosi raznim problemima kod djeteta. Isto vrijedi za vikanje i vrijeđanje, kao i prijetnje. Paradoksalno, kada vičemo, dijete uglavnom ni ne čuje što mu želimo reći. Kada vičemo, izražavamo svoju bespomoćnost i priznajemo da smo izgubili kontrolu', objašnjava Selak Bagarić iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih grada Zagreba.

Roditelji trebaju predstavljati sigurnu bazu

Vikanje, dodaje ona, stišava poruku koju želimo prenijeti djetetu i dovodi do toga da ono samo čuje naš glas, našu ljutnju te se osjeća odbačeno i zbunjeno.

'Roditelji trebaju predstavljati sigurnu bazu, biti osobe u koje dijete treba imati povjerenja i koje su tu da ga zaštite, ne da plaše i povređuju. Roditelji su prve figure od kojih dijete uči po modelu, a vikanjem mu zapravo šalju poruku da je takav gubitak kontrole OK. Roditelji vrlo često dođu u Polikliniku s nizom primjera negativnih dječjih ponašanja, a mene kao psihologa najčešće puno više zanima kako se oni ponašaju u trenucima kada dolazi do problema. Postoji cijeli niz ponašanja i primjerenih odgojnih postupaka koji se nalaze između potpunog popuštanja djetetu i lažnog autoriteta, koji nastaje iz djetetovog straha od roditeljske reakcije, a koji se javlja kada roditelj viče ili ga udari', rekla je psihologinja.

Pustolovina odrastanja

Naime, dodaje, jedan od pokazatelja kvalitetnog roditeljstva nije samo ponašanje djeteta - dijete prolazi kroz pustolovinu odrastanja u kojoj treba doživjeti i uspjehe i pogreške.

'Znak takvog roditeljstva je i roditeljsko ponašanje. Roditeljstvo je sasvim sigurno najzahtjevnija životna uloga i nema idealnog roditelja, ali možemo biti dovoljno dobri da odgojimo dijete sigurno u sebe i dobrog čovjeka, trudeći se i sami biti netko tko im je uzor - i sada, i kasnije u životu, pa i u njihovoj roditeljskoj ulozi. Najsnažniji je autoritet izgrađen na uzajamnom poštovanju i povjerenju, a za to bi i roditelj u odgoju trebao poštivati djetetove osjećaje i razmišljanja. Ne mora se složiti s njima, ali ih treba uvažiti, a naučiti dijete da i u ljubavi ima granica time što prihvaća njegove. Možda dijete neće voljeti iste stvari kao mama i možda neće svaki njegov izbor biti i tatin. Ono što je puko roditeljsko očekivanje obeshrabrujuće je na njegovu putu ka samostalnosti', mišljenja je Selak Bagarić.

Bolji pristup discipliniranju djece je proaktivan i planiran, prema kojem djecu učimo pravilima prije nego dođu situacije u kojima ih mogu prekršiti, a roditelj reagirati.

'Osim toga, potrebno je biti što pozitivniji i osnažujući u odgoju. To uključuje nekoliko ključnih stvari. Jedno od najvažnijih su realistična očekivanja roditelja, a koja ovise prvenstveno o uzrastu djeteta. Bebe će plakati, djeca predškolske dobi i vrtićkog uzrasta će istražujući raditi nered, djeca školskog uzrasta nekad će lagati da izbjegnu posljedice, a tinejdžeri će pak činiti niz rizičnih stvari na svom putu u stjecanju neovisnosti. Naravno da ne treba ignorirati takva ponašanja, ali važno je razumjeti osjećaje i razvojne faze kroz koje dijete prolazi i uvažiti to prilikom discipliniranja. Važne su i granice. Svaka obitelj ima različita pravila rađena 'po mjeri' i to je OK, ali ona moraju biti jasno definirana, svima poznata i provediva. Djetetu treba jasno reći što želimo od njega, koje su mu opcije na raspolaganju te što je pozitivan ishod njegove suradnje', kaže psihologinja.

Dobro postavljene granice moraju uvažavati potrebe i roditelja i djeteta te omogućavaju i jednom i drugom da dobiju što želi.

Roditelj treba biti dosljedan u pravilima

'Njihovim postavljanjem preveniramo nastanak problema te o njima treba unaprijed voditi računa i postaviti ih kao obećanje, a ne kao prijetnju. Npr. 'Možeš uzeti Lego kocke kad pospremiš druge igračke', a ne: 'Nećeš dobiti ništa dok ne spremiš sobu.' Roditelj u pravilima treba biti dosljedan, jer kada nije, budite sigurni da će to djeca odmah primijetiti i dobiti poruku da idući put moraju biti samo malo upornija kako bi roditelj popustio jer - zbog čega bi se ono držalo pravila ako to ne čini ni roditelj? Vrlo često su roditelji preumorni i iscrpljeni pa kada nakon cijelog dana dođu kući, idu linijom manjeg otpora i budu nedosljedni, a odgoj zahtijeva strpljenje, ustrajnost, vrijeme i posvećenost. Važne su i predvidljive i jasne posljedice kršenja pravila. Dobro je dozvoliti djeci da sama donesu odluku o posljedicama, odnosno o tome koje privilegije se odriču kada učine nešto što nije po pravilima. Na taj način uče i preuzeti odgovornost za sebe i svoje postupke', rekla je.

Djeca, dodaje psihologinja, vole kada su svi članovi obitelji jednako odgovorni za određene stvari.

'Ovdje mislimo na to da npr. nema mobitela za večerom, ne govorimo ružne riječi i ne deremo se - sjećam se jednog tate koji je u tjedan dana napunio sitnišem dvije kasice prasice svoje djece dok nije naučio ne kršiti pravilo. Davanje upozorenja prije oduzimanja privilegije djeci je također korisno ('Brojat ću do tri i onda ovo što radiš treba prestati'). Važno je da roditelj ostane fokusiran na sam proces u odgoju, a ne samo na trenutni rezultat, već i sam djetetov trud – važno je nagraditi i uloženi napor. Uvažavanje će s vremenom dovesti sve to do željenih rezultata i zato treba svakodnevno potkrijepiti dobro ponašanje. Djeca vole pohvalu i vjerojatnije će se primjereno ponašati kada vide da im se isplati takvo ponašanje. Reći nešto poput: 'Volim kada ti…' ili 'Lijepo je od tebe što si to napravio!' ili 'Zato što si se danas tako dobro ponašao, što kažeš da dodamo još deset minuta za igru?' učinit će da se dijete osjeti ponosnim, a to je osjećaj koji želimo izazvati kod njega. Osim toga, odgajati djecu nije lako i važno je da i mi osvijestimo trenutke u kojima uživamo u roditeljstvu. U tome je važno da smo svjesni i vlastitih potreba i reakcija. Svaki se roditelj ponekad osjeća loše, iscrpljeno i uzrujano. U tome je važno pronaći i vrijeme za sebe. Odgoj je i znanost i umjetnost istovremeno te su svakom roditelju nekad potrebne pomoć i podrška. Ponekad je dovoljan razgovor s prijateljem, a za pomoć se mogu obratiti i stručnjacima koji rade s djecom', poručila je Selak Bagarić.

POZITIVNO DISCIPLINIRANJE

Savjeti za roditelje

Američka psihološka asocijacija izdala je sljedeće preporuke za pozitivno discipliniranje u skladu s dobi djece do osam godina:

  • ponavljati i objašnjavati pravila i očekivana ponašanja
  • dati jednu po jednu uputu, kratko i jasno
  • ignorirati ponašanja koja nisu opasna
  • preusmjeriti pažnju djeteta na nešto drugo
  • koristiti 'kada' i 'onda' bez prijetnje
  • koristiti metodu time-out da se dijete umiri - po minutu za svaku godinu dobi djeteta
  • ignorirati ono što dijete čini u time-outu ako nije opasno
  • primjenjivati prirodne i logične posljedice kako bi se poučilo dijete posljedicama njegova ponašanja (ako je uništilo igračku, neće dobiti novu; ako je napravilo nered, mora ga pospremiti; ako se penje na ogradu, ne ide u park)
  • posljedice primijeniti odmah poslije neposluha.

Od rođenja do 18. mjeseca dijete komunicira poprilično glasno kad je umorno, gladno, kad ga boli, kad je žedno, mokro, usamljeno i u nepoznatoj situaciji, ali i kad je sretno i uzbuđeno, što može biti izazov roditeljima, no ono jedino na taj način može izražavati je li mu ugodno ili ne.

'Dijete počinje i istraživati okolinu manipulirajući predmetima dodirom, što može biti i opasno, a i prouzročiti štetu. U tom periodu dijete nema kapacitet za razumijevanje uzroka i posljedice te je u tom smislu discipliniranje u ovoj fazi potpuno besmisleno - jer ga dijete ne razumije. Zadatak je roditelja nadzorom prevenirati da dođe do nepoželjnih ponašanja stalnim nadzorom djeteta - ako ne želimo da baca stvari, onda ga ne trebamo ostaviti na mjestu na kojem može doći do njih, a roditelj prilikom ponašanja koja ne želi treba preusmjeriti pažnju djeteta na nešto drugo i pritom ostati smiren. Ako je dijete ove dobi uznemireno, ne treba kaznu i negativnu reakciju roditelja - ono treba utjehu, sigurnost i nježnost te budite sigurni da ga maženje neće razmaziti, ali će mu dati povjerenje kao temelj vašeg daljnjeg odnosa. U ovoj fazi je bitno prepoznati zašto je dijete uznemireno i koja je njegova potreba, a roditeljeva uznemirenost i gruba reakcija mogu učiniti situaciju još gorom', rekla je.

Pokušajte razumjeti što je kod djeteta dovelo do tantruma

S djetetom do tri godine može se uvesti princip potkrepljivanja pozitivnih ponašanja, objašnjava ona, pritom imajući na umu kako ono još nema uspostavljenu samokontrolu i regulaciju vlastitih emocija, a ni razumijevanje tuđih, te da tek razvija pojam vremena kako bi moglo odgoditi ugodu u određenom trenutku - želi sve odmah i sada, ne može izdržati ostati u jednoj aktivnosti duže vrijeme.

'Dijete u dobi do 36 mjeseci počinje pamtiti pravila, ali ne zna još zaista razlikovati dobro od lošeg. Javlja se i egocentrizam - misli da je centar svijeta, a prvi znakovi samostalnosti vide se kroz kontriranje, tvrdoglavost i sveprisutno 'ne'... Kada su frustrirana, djeca mogu imati tantrume, bacati stvari i udarati kako bi dobili ono što žele u tom trenu, a svi znamo za scenu djeteta na podu trgovine kako neutješno jeca ako ne dobije ono što želi. U ovoj dobi mame i tate trebaju pokušati koristiti 'ne' onda kada djetetov zahtjev ugrožava njega ili druge, a u ostalim situacijama omogućiti mu izbor. Roditelji djece u ovoj fazi moraju znati kako je nerealno očekivati da će ona biti mirna i zadovoljna na jednom mjestu, igrajući se jednom igračkom više od pola sata', istaknula je psihologinja.

U slučaju tantruma, dodaje, roditeljima se preporučuje prvenstveno ostati smireni, govorom pokušati preusmjeriti djetetovu pažnju, ali ga ne pokušavati urazumiti dugim govorom i podučiti; izdržati i ne popustiti u djetetovom zahtjevu jer je to nagrada za neželjeno ponašanje.

'Kada prođe, važno je pokušati razumjeti što je dovelo do tantruma i izbjegavati takve situacije u ovoj dobi - ako je dijete u nabavci namirnica s mamom provelo 40 minuta nakon napornog dana, može se očekivati da će se to dogoditi, smatra ona.

Djeca više uče promatrajući kakvi smo od onog što im govorimo

Dijete o sebi uči kroz oči roditelja i treba mu dati mogućnost da napravi pogrešku, kao i pružiti suosjećanje, osjećaj da ne mora uvijek biti čvrst i jak, osjećaj da se drugi mogu pobrinuti za njega, ističe Selak Bagarić.

'Ako to ne dobije, s teškoćama može kasnije prihvaćati ljubav i empatiju drugih – jer duboko u sebi ne vjeruje da je dovoljno dobro i vrijedno ljubavi. Roditelj koji selektivno odgovara na djetetove emocije i ponašanja, npr. sretni trenuci su prihvatljivi, ali neugoda i ljutnja nisu, ne omogućuje formiranje zdrave privrženosti, kao ni djetetovu sposobnost učenja upravljanja emocijama te oštećuje njegovu sliku o sebi. Postizanje sigurne privrženosti neophodno je za emocionalno i fizičko zdravlje. Roditelj zato treba aktivno poslušati dijete, pomoći mu da iskaže svoje osjećaje te mu objasniti da su svi osjećaji u redu (razdvojite osjećaje od ružnog ponašanja)', dodaje ona.

Ono što djetetu treba, kaže, je i izgradnja samokontrole i otpornosti kada je suočeno s neugodnim emocijama.

'Način na koji se roditelj nosi sa situacijama kada je dijete neposlušno model je po kojem i ono samo uči - važno je da ih onda mama i tata smireno izdrže jer djetetu je u tom trenu potreban roditelj koji ima samokontrolu, a ne onaj koji o njoj puno govori. Djeca više uče promatrajući kakvi smo od onog što im govorimo. Naučiti dijete samokontroli iz našeg primjera puno je efikasnije od toga da pokušavamo kontrolirati njegovo ponašanje. Dopustite djeci da izraze svoju ljutnju, bijes, tugu i sreću - ali na primjeren način. Djeca teže od odraslih kontroliraju svoje osjećaje i ne možemo očekivati da će prekinuti plakati samo zato što mi to tražimo od njih', poručila je psihologinja.