Otišli smo na večeru, ali nitko nije bio baš pretjerano raspoložen za hranu, uglavnom zbog umora i vremenske razlike od šest sati. U Kini je sada +6 sati, a zimi, kada mi vratimo jedan sat u nazad, razlika je +7 sati, jer Kinezi nemaju ljetno i zimsko računanje vremena. Slijedilo je krstarenje rijekom Huangpu koja dijeli Šangaj na istočni i zapadni dio i s koje se pruža predivan pogled na Bund, kolonijalni dio Šangaja i futuristički Pudong, s igrom svjetala i neonskih reklama.

U Šangaju je ljeti jako vlažno, pa ga zovu 'steam house', jer izgleda kao da se nalazimo u parnoj kupelji. 10 posto bruto nacionalnog dohotka Kine ostvaruje se u ovom gradu, pa je to ujedno i moć ovoga grada. A kako s okolicom ima 20 milijuna stanovnika, jedan je od najvećih gradova na svijetu. Naučili smo i kineski pozdrav, pa smo se odonda i međusobno pozdravljali 'njihao'. Soba nam je bila na 23. katu. Kad je ujutro zazvonio sat i kad sam otvorila oči, bila sam sva izgubljena i strašno umorna, oči su mi bile tako teške i jedva sam ih držala otvorenima. Prvo na što sam pomislila je koliko je sati u Hrvatskoj, ali uz najbolju volju nisam mogla izračunati. Mozak mi uopće nije radio. No onda sam si rekla da to uopće nije bitno!

U Šangaju smo, 7.30 je ujutro, odspavala sam, dan je i idemo u razgled grada! Oduševio me hram Bude od žada! Taj Buda bio je nešto prekrasno što sam vidjela, ali, nažalost, fotografiranje je bilo zabranjeno. Nožni prsti nikada ne smiju biti usmjereni prema Budi! Pete treba spojiti, a prednji dio stopala raširiti, u slovo V! Većina hramova danas je renovirana. No kad je revolucija krenula ovaj hram je sačuvan, a sve zahvaljujući mudrosti svećenika iz hrama koji su portretima Mao Tse Tunga prekrili Budu, pa se vojnici nisu usudili dirati njegove portrete. U hramovima se nalaze visoki pragovi, zato da zli duhovi ne mogu ući unutra. Kako smo hodali stalno smo morali paziti da ne zapnemo.

Kinezi vrijeme u Šangaju opisuju poput malog djeteta. Prvo je veselo i nasmijano, a onda se iznenada naljuti i rasplače. U to smo se uvjerili šećući se ulicom Nanjing, žilom kucavicom grada, ispunjenom trgovinama i trgovačkim centrima, kojom dnevno prođe 800 tisuća ljudi, a vikendom više od milijun! Krenuli smo dalje u smjeru grada Suzhou (čitaj: su-đou) no putem smo razgledali divno vodeno selo Zhujiajiao. Budući da to nikako nismo mogli izgovoriti, hrvatski vodič nam je rekao da prvo izgovorimo 'Đurđa, ćao', pa onda polako 'đu-đa-đao', pa sve brže i brže. I uspjelo je! Baš smo bili ponosni! Meni se jako svidjelo ovo vodeno selo koje zovu i šangajska Venecija zbog brojnih starih mostova i rječica koje se provlače kroz tradicionalne kineske kuće. Nalaze se ovdje i lijepi vrtovi, prave male oaze zelenila i mira.

U Zhujiajiaou je snimana 'Nemoguća misija 3'. U Suzhou smo posjetili tvornicu svile i upoznali se s načinom izrade tkanine. Od jednog dudovog svilca dobije se nit dugačka 1,6 km koja je tanja od paukove mreže, pa se osam niti spaja u jednu čvrstu nit. Za Suzhou se kaže da je Paradise city! Postoji kineska izreka da je mjesto na nebu raj, a na zemlji je to Suzhou! I ovdje se nalaze brojni vrtovi, neki netaknuti još od vremena nastanka, a sedam ih je pod UNESCO-vom zaštitom. Vozili smo se dalje prema Hangzhou (čitaj: han-đou) i vidjeli brojna rižina polja. To je grad sa 3,8 milijuna stanovnika i jedan je od manjih glavnih gradova u provincijama. Meni se jako svidio zbog atmosfere i prijateljski nastrojenih ljudi, pa sam pomislila kako bih baš ovaj grad izabrala kad bih igrom slučaja neko vrijeme morala živjeti u Kini. A i sam Marco Polo opisao ga je kao jedno od najljepših mjesta na svijetu!

Ovdje nam je prvi put padala kiša. Kinezi kažu da nema lošeg vremena, svako vrijeme je dobro. A kako je u Kini kiša simbol novca, tješili smo se da ćemo biti puni novca kad se vratimo kući! Razgledali smo razna lijepa mjesta, a mene su se najviše dojmili hram Lingyin i pagoda Šest harmonija. Ispod pagode nalazi se rijeka. Još davno ljudi nisu razumjeli zašto nastaje plima i zašto im se poplavljuju polja. Mislili su da je uzrok tome veliki zmaj u rijeci. Zato su napravili pagodu visoku 120 m, da zastraši zmaja, ali kako ju je požar uništio, sada je duplo manja, oko 60 m. Lijepo je bilo vidjeti i plantažu najboljeg zelenog čaja na svijetu. Čaj se bere ručno, 11 sati dnevno. Beru ga žene, a muškarci su u kući i pomažu u sušenju čaja. Zeleni čaj bogat je antioksidansima i pomaže u apsorpciji masti pa ga Kinezi redovito piju nakon jela.

Uputili smo se prema željezničkom kolodvoru, jer slijedila je noćna vožnja vlakom do Pekinga. Doživljaj je u Pekingu bilo vidjeti Zabranjeni grad, na kojem je radilo 200 tisuća umjetnika i milijun radnika, hodati po najvećem trgu na svijetu, Tian'anmenu, voziti se rikšama po Hutongu te se prošetati živopisnom ulicom Wangfujing i vidjeti malenu noćnu tržnicu na kojoj se mogu pronaći lokalne kineske delicije i specijaliteti. Moglo se degustirati zmije, testise ovna, dudovi svilci, razni škorpioni... Tko voli, nek' izvoli!

Ali ono što nas je sve impresioniralo je jedno od svjetskih čuda – Kineski zid! Sami podaci o njemu su fascinantni, dug je gotovo 7000 km s oko 20 tisuća promatračnica, građen tijekom punih 20 stoljeća! Nije cijeli Kineski zid obnovljen, dio je u vrlo lošem stanju. Zid prati konfiguraciju terena i prilično je strm, no svejedno sam se popela do samog kraja dijela obnovljenog za turiste! Joj, kako mi je srce tuklo! Navečer smo zasluženo večerali poznatu kinesku deliciju, pekinšku patku. Puni dojmova, ali opet tužni što se sutra vraćamo kući, svi smo se složili da je ovo bilo predivno iskustvo! Zaista smo uživali, ne samo u drugačijim ljudima i kulturi, već i u mirisima i okusima. Divno se na kraju izrazio hrvatski vodič: 'Putovati znači živjeti! Putovanjem oplemenjujemo znanje i dušu!'