ANTONIJA MANDIĆ:

Moje teen kreacije zasjenile bi i Lady Gagu

25.01.2012 u 11:49

Bionic
Reading

Voditeljica talk showa 'Studio 54' prisjetila se svojih tinejdžerskih dana, a što nam je otkrila simpatična Antonija Mandić, saznajte u našem intervjuu

Kako ste izgledali kao tinejdžerica?
Visoka, puno mršavija, duge crne kose, s nepočupanim obrvama.

Što ste slušali? Tko vam je tada bio idol?
Većina moje generacije u osnovnjaku slušala je New Kids on the Block, a ja sam bila luda (i još malo jesam) za Roxette. U srednjoj školi sam se 'tražila', od Fugeesa preko Bon Jovija do Majki i Kojota. Ipak sam ja iz Vinkovaca pa nam je to valjda usađeno u DNK (smijeh).


Omiljeni film ili serija iz tog doba?

Omiljene serije: 'Twin Peaks', 'Djevojčica iz budućnosti' i 'My So Called Life' s Jaredom Letom. Bila sam smrtno zacopana u lik Jordana Catalana kojeg je on glumio i onda, kad sam ga upoznala 15-ak godina kasnije, doživjela sam životno razočaranje zbog činjenice da je čovjek patuljak! Film: 'Zgodna žena', naravno.

Kako ste se slagali sa starcima?

Kao i svaki tinejdžer (smijeh).


Omiljeni predmet
Engleski i njemački.

Najgori predmet
Kemija. Od rane mladosti bilo je jasno da nikad forenzičarke od mene biti neće.

Kakav ste bili učenik?
Vrlo dobar.

Gdje ste izlazili?
Nisam baš izlazila s obzirom da sam igrala odbojku pa smo svaki vikend imali utakmicu, a preko tjedna svaki dan večernji trening. Moje partijanje čekalo je faks.


 
Najveći modni promašaj iz tog vremena kojeg se danas sramite?
Ajme, bilo ih je više nego kod Lady Gage i Cher zajedno! Sjećam se jedne legendarne odjevne kombinacije: ciklama bicke, košulja i starke. Ja sam u biti bila Gaga prije Lady Gage (smijeh).

Kad ste se počeli šminkati i što se tada nalazilo u vašoj kozmetičkoj torbici?
Pa prvi pokušaji šminkanja bili su krajem osnovnjaka. Sjećam se tamne olovke oko ruba usana koje su pofarbane bijelim korektorom. Bolje da stanem...

Jeste li imali problema s aknama?

Hvala Bogu, nikada! Imam dobar ten, čak i sad nakon kilograma make upa kojim me svaki dan maskiraju.

Kad ste prvi put obojili kosu i u koju boju?
Pred kraj osnovne škole. Nakon što sam davila svoje da mi dozvole bojanje našli smo se na pola puta – stavila sam crvenu kanu. Međutim, s obzirom da sam prirodna crnka, ništa se nije vidjelo. Ja sam, s druge strane, mislila da sam crvena kao paprika, pa sam ponosno zabacivala kosom.

Najbolja uspomena iz teen perioda?
Dvoumim se između školskog zbora s kojim smo putovali i bili zaista odlična ekipa i mojih odbojkašica s kojima sam de facto živjela u onoj dvorani sedam dana u tjednu. Eto, oboje!

Kako je izgledao prvi prekid i jeste li se dugo oporavljali?
Toliko nevažan da ga se sad ni ne sjećam. Razmišljam... razmišljam... Ne, sorry...

Kad ste se prvi put poljubili?
Imala sam nekih 12, 13 godina. On se zvao Pero, živio je u Požegi i skinuo mi je maskaru s očiju.

Kakvi su vam se dečki tada sviđali?
Zgodni. To je tada bio jedini kriterij. Ah, dobra stara vremena...

Jeste li još u kontaktu s prijateljima iz srednje škole?
Jesam. Korana Mesić je moja prijateljica još iz osnovnjaka, a Tomislav Kordić prvi pravi muški prijatelj i moj maturalni plesač. Došao je po mene s prijateljem Donijem u prastarom Renaultu 4. Neću to nikada zaboraviti!

Najveći problem koji vas je tada mučio?

Hoće li me (i kada više) nazvati?

Što biste, da se vratite vremeplovom u teen dane, savjetovali mladoj Antoniji?
Da joj šiške ne stoje i da, kad treba, rastu 100 godina!

Što se, po vašem mišljenju, najviše promijenilo u odrastanju tinejdžera u usporedbi s vašim tinejdžerskim danima? Je li danas teže biti tinejdžer?
Pretpostavljam da jest, s obzirom da je danas teže biti i 30-godišnjak. Sve je teže. Vremena su luda, živimo ubrzanim tempom, lovimo sami sebe za rep, nije lako… Mi smo imali opuštenije djetinjstvo, pogotovo ja koja sam odrasla u relativno maloj sredini – mi smo se igrali vani, trčali po livadama, vozili se biciklom, gledali dečke kako voze skejtbordove, išli van i družili se puno opuštenije nego što mi se čini da je to danas.

Jeste li imali problema s bullyingom vršnjaka? Što biste savjetovali mladima koji su izloženi vršnjačkom zlostavljanju?
Nisam, ali kod mene je olakotna okolnost to što sam oduvijek bila za dvije glave viša od svih ljudi u školi. Uključujući profesore.

Vaša poruka tinejdžerima?
Učite! Čitajte! Zabavljajte se! Svako vrijeme nosi neke svoje ludosti, ali zapamtite - s onim što imate u glavi, ne u novčaniku, moći ćete sve što poželite.