Koliko puta u životu sam plakala kada bih vidjela cure u časopisima i pomislila: 'Da sam barem kao one...'

Koliko puta u životu sam pomislila: 'Kako si me, Bože, napustio i kako si drugima dao više nego meni, mene kao da si zaboravio.'

Koliko puta u životu sam se suočila s istinom da možda nikada neću osjetiti poljupce, dodire muškarca koji će me voljeti onako kako to svaka cura zaslužuje, zato jer sam drugima ružna...

Koliko puta u životu su me vrijeđali jer sam bila drukčija i koliko sam se puta osjećala manje vrijednom.

Koliko puta u životu sam plakala u sobi i sakrivala svoje suze da ih nitko ne vidi.

Koliko puta u životu sam živjela u nadi za bolje sutra i koliko puta u životu bi ona nestala.
Koliko puta...

Sad bih mogla napisati cijelu knjigu o tome koliko puta sam pomislila da ne pripadam ovdje, da je bolje da me nema...
No koliko puta u životu sam pomislila da sam jedinstvena na svoj način i da sam lijepa onakva kakva jesam i da me drugi zbog toga vole.

Iskreno rečeno, malo puta.

Sad mi suze liju niz obraze, a srce pati zbog osjećaja manje vrijednosti.

Nadam se da će jednoga dana taj osjećaj nestati i da ću prvi put moći osjetiti sreću i kapljice na svom obrazu koje nisu moje suze, nego kiša na kojoj plešem i radujem se svome životu i da ću jednoga dana osjetiti poljupce muškarca koji me voli.

Jednoga dana...

Želite li nam i vi poslati neki tekst s porukom ili jednostavno želite podijeliti s čitateljima neko vlastito iskustvo, slobodno nam pišite na mail: tekstovi@t-com.hr.