SLUČAJNI TURIST

Ferrara - grad koji živi posebnim ritmom

30.06.2012 u 12:27

Bionic
Reading

Kakve li ružne spodobe! – pomislio sam stojeći u jedanaest u noći u središtu Ferrare. Stajao sam pred kipom od svijetlog kamena postavljenim na visokom postolju. Spomenik je bio osvijetljen reflektorom s jednog od okolnih zidova i s teškim sjenama i prijetećom rukom ispruženom prema nebu izgledao je kao lik iz horor filma

Spomenici rijetko prijete. Obično su to smirena, pametna, kamena ili brončana lica. Da su ljudi kojima su ti spomenici podignuti bili glupani, teško da bi dospjeli do postolja. Postoje i spomenici kojima dominira tužna atmosfera. Najčešće su to spomenici vezani uz ratove ili patnje uzrokovane ratovima. Na lik Girolama Savonarole koji je prijetio s visokog postolja podsjetilo me more nekadašnjih spomenika širom istoka Europe koji su jednako tako prijetili. Bilo horizontu, bilo ljudima koji su ih promatrali.

Na ulicama Ferrare, grada studenata, bilo je tiho, nije se čuo ni kasni, ljetni pjev cvrčaka. Studentski grad bez studenata ne može biti bučan.

Sveučilište je osnovano 1391. Više od 12.000 studenata iz Italije i inozemstva u gradu od 130.000 stanovnika daju Ferrari poseban ritam. Ali ne i u babljem ljetu. Kad miruje sveučilište, a ulice su u središtu puste, neveseli lik Girolama Savonarole postane gospodar noći koji plaši rijetke prolaznike. Girolamo Savonarola rođen je u Ferrari. To je razlog za spomenik u centru grada čovjeku koji je za neke fanatik koji se izborio za mjesto u tamnoj strani povijesti paleći knjige i umjetnička djela, da bi na koncu i sam završio na lomači, a za druge reformator države i duha.

Ulice u centru Ferrare i danas su popločane nezgrapnim kamenjem, ne kockama poput onih u Parizu, već kamenjem, kako su bile popločane i u vrijeme Savonarole. I s običnim cipelama na nogama lako je izvrnuti gležanj, a hodanje u bilo čemu s višom petom je nemoguće. No bez obzira na to, bicikl je najvažnije prijevozno sredstvo. Na jugu Italije jurcaju na motorima, na sjeveru voze bicikle. Centar Ferrare, od kamenom popločanih ulica do dvorišta palača, slika je renesanse. Bez luksuznih, ali ipak jednoličnih modernih trgovina visoke mode u staklu i mesingu, bez mora neonskih reklama, odmor je za oči; tek namršteni Savonarola od kamena podsjeća putnika na stvarnost. No čemu se zamarati njime. Fanatika raznih vrsta, vjerskih i inih, prepun je svijet.

Malo je gradova malenih poput Ferrare koji imaju toliko lijepih dijelova vlastite prošlosti koji nisu obamrlo tkivo na gradskom biću. U središtu Ferrare srednjovjekovni je Castello Estense iz 14 stoljeća. S četiri kule, okružen vodom, prolazak njegovim dvorištem odličan je prečac kojim se stiže do katedrale u centru. Tuda prolaze domaćice na povratku iz jutarnje kupovine te poneki japanski turisti s videokamerama. Lijepo je sjesti u hladovinu njegovih zidova, gledati prolaznike.

Prođe li se kroz Castello, stiže se do ulice Corso Martiri dela Liberta. U toj maloj ulici nekoliko je simpatičnih kafića koji podsjećaju na prizore iz filmova Federica Fellinija. U kafićima se okupljaju, na jutarnjem espressu, službenici gradske uprave smještene u blizini nedalekog trga Piazza Trento e Trieste. Studentice koje ljeti rade, prije otvaranja trgovina uređuju izloge. Dok su sagnute, u hlačama nisko spuštenim ispod bokova, kako to nalaže moda, vide im se razgolićena leđa s tetovažama.

Službenici uz kavu, punim plućima, uživaju u prizoru ljepote mladosti. Tu je i slastičarnica sa sladoledima neobičnih okusa, poput čokolade s paprom. Taj nesvakodnevni sladoled, barem na našim prostorima, koji djeluje poput jutarnje kave, podsjetnik je na doba velikih zemljopisnih otkrića, kada je papar bio najcjenjenija roba u onovjekoj Europi. Papar su kupovali samo najbogatiji, visoki kler, aristokracija. Koristili su ga kao najukusniji dodatak jelima, posebno slasticama. Kolač 'paprenjak' koji se servira putnicima u zrakoplovima Croatia Airlinesa potječe iz tih vremena kad su njegova dva najvažnija sastojka cimet i papar bile dragocjenosti dopremljene s dalekog Orijenta. Stariji čitatelji sjetit će se izraza 'kolonijalna roba' koji je označavao mirodije poput cimeta i bibera.

Šetnja će znatiželjnika dovesti i do ulice Via Savonarola, već spomenutog spaljivača knjiga i kozmetike. Ulica, kakvog li apsurda, prolazi uz prostor sveučilišta prepunog studentica s tetovažama i maskarama, modnim detaljima koji bi Savonarolu doveli do ludila. Nekoliko minuta hoda dalje i stiže se do Palazzo dei Diamanti. Zgrada iz 1490-ih dobila je ime zahvaljujući neobičnom vanjskom zidu. Ukrašen je sa 8500 mramornih blokova obrađenih tako da podsjećaju na plohe brušenog dijamanta. Autor zgrade je arhitekt i vojni inženjer Biagio Rossetti (1447-1516). Taj oblik ukrasa proširio se potom širom Europe, no kasniji graditelji koristili su jeftinije materijale - vapnenac, pa čak i gips - stoga njihove zgrade nemaju eleganciju koju daje mramor. U Palazzo dei Diamanti smještena je Nacionalna pinakoteka u kojoj se postavljaju raznovrsne izložbe. I ulica Via Borgo dei Leoni iz koje je ulaz u Palazzo dei Diamanti popločana je kamenjem. Pretpostavljam da u vrijeme svečanih otvorenja izložbi dame iz viših krugova muku muče s prelaženjem pedesetak metara do ulaza po kamenju. Ili ih njihovi pratitelji nose na rukama do ulaza? Kako žene na putovanjima u prtljazi nose i cipele za večernji izlazak, idu li u Ferraru, mogu ih slobodno ostaviti kod kuće.

Često kad šećemo asfaltiranim ulicama starih dijelova gradova, npr. zagrebačkim Gornjim gradom, zaboravljamo da su ravni asfalt i visoke potpetice tekovine modernog doba. Središte današnje Ferrare čini renesansna Ferrara smještena unutar nekadašnjih zaštitnih bedema. U tom dijelu grada tek su dvije moderne ulice s asfaltom, zebrama i semaforima, koje se protežu od jedne do druge strane nekadašnjih bedema i na kojima se zbiva, u pravcu istok – zapad, sav promet s modernim dijelovima grada. Zatekne li se pješak na nekoj od tih ulica na zebri, čak i vozač gradskog autobusa pristojno će stati i propustiti pješaka. Vrijeme u tom dijelu Ferrare teče laganije, stanovnici su opušteniji i imaju manje bora. Savonaroli unatoč.



O Savonaroli na čijem spomeniku nedostaje prst

Svako doba, svaka ideologija, vjera i pokret imaju u svojim redovima one nesretnike koji bi htjeli zakoračiti korak dalje, ne pitajući za cijenu ni žrtve. Što je potaknulo mladog studenta i pjesnika da krene na put koji će mu paljenjem knjiga i uništavanjem umjetničkih djela osigurati istaknuto mjesto u manje svijetlim predjelima povijesti, nije poznato. Girolamo Savonarola (21. 9. 1452 – 23. 5. 1498) kao student sveučilišta u Ferrari već je pokazivao da će njegov životni put biti neobičan. No valja priznati da je to doba koje je imalo prilično drugačije pojmove neobičnosti od današnjeg. Tadašnja je Europa bila prepuna samozvanih mesija, navjestitelja kraja svijeta i sličnih pojava u duhovnom životu. Nakon što je primljen u dominikanski red Katoličke crkve, Savonarola je poslan na službu u Firencu, centar renesansnog svijeta. Vrijeme je to kad Europom hara kuga, a mornari su iz Novog svijeta donijeli sifilis. Mnogim samozvanim propovjednicima, često običnim prevarantima ili pak psihopatima, koji su u dronjcima išli od grada do grada i nagoviještali propast svijeta, na ruku je išlo približavanje godine 1500. kao posebno kobne brojke. No njihove su propovijedi, najčešće izvan gradskih zidina, imale malo utjecaja na stanovnike u gradovima. Savonarola je bio u drugačijoj poziciji.

Kako je bio službeni predstavnik Crkve, sa službom u crkvi Sv. Marka, njegove su riječi o propasti svijeta i boleštinama kao božjoj kazni imale drugačiju težinu. Vrlo brzo crkva Sv. Marka postala je okupljalište očajnika, a njegove propovijede popularne kao da se njima može zaustaviti kuga ili sifilis. Crkva je iskvarena, Firenca je iskvarena, grmio je Savonarola s propovjedaonice. Propovjednik je nudio i lijek: "O Gospodine Bože, postupio si poput razljućena oca i otjerao si nas od sebe. Ubrzaj barem kaznu i muku da bi nam time bilo dano da se što prije vratimo Tebi. Nemojte se sablažnjavati, braćo, ovih riječi; već kad vidite da i dobri prizivlju bič Božji, znajte da je to zato što oni žele da zlo bude odgnano i da na zemlji procvjeta kraljevstvo blaženoga Isusa Krista. Nama danas ne preostaje druge nade, nego da se mač Gospodnji približi što prije zemlji.

Kad je 1494. francuska vojska srušila vlast Medicija i tako je 'mač Gospodnji' stigao, Savonarola je iskoristio priliku i preuzeo ne samo duhovnu, već i svjetovnu vlast u Firenci. Stvorio je Kršćansku republiku Firencu i stavio se na njeno čelo. Obnova na vjerskim načelima je započela. Jedan od prvih poteza novog vlastodršca bilo je uvođenje smrtne kazne za homoseksualnost, prema kojoj je prijašnja vlast bila prilično tolerantna. Sljedeći potez bilo je slanje njegovih militantnih sljedbenika u čistku Firence, dostojnu afganistanskih talibana. Idući od vrata do vrata plijenili su knjige, umjetnička djela, žensku kozmetiku, ukrase pa čak i ogledala. Zaplijenjene skulpture Savonarola je htio preobraziti u skulpture katoličkih svetaca. Umjesto tradicionalnog karnevala, 7. veljače 1497. priređen je novi obred, nazvan 'lomača taštine'. Spaljivale su se knjige, umjetnine, odjeća, kozmetika.

Izraz 'lomača taštine' preživio je Savonarolu i danas je prisutan u mnogim jezicima i znači uništenje simbola luksuza. Dana 4. svibnja 1497. kaos koji je državničkim i duhovnim reformama stvorio dominikanski propovjednik dosegnuo je vrhunac kad su njegove razularene bande započele neograničenu pljačku i nasilje po gradskim ulicama. Devet dana kasnije Papa Aleksandar VI. ekskomunicirao je Savonarolu iz Katoličke crkve. Okružen  pobornicima, Savonarola još nije puštao Firencu iz svojih ruku. Proći će još godina prije nego što stvarno izgubi vlast.

Važan trenutak na putu u propast Savonaroline kršćanske republike bio je i odlazak 'mača Gospodnjeg' u liku francuske vojske. U travnju 1498. gomila ga se dočepala, bukvalno ga izvukavši iz crkve u koju se zabarikadirao. Tridesetak dana kasnije razdoblje Savonarole je završilo. Zajedno s dvojicom najgorljivijih suradnika spaljen je. Savonarola je svojevrsni kamen smutnje unutar Katoličke crkve i danas. Dominikanci, za koje je on reformator, pokušali su pokrenuti proces njegove beatifikacije, no tome su se suprotstavili jezuiti koji mu ne mogu oprostiti napade i vrijeđanje pape. Bilo kako bilo, Savonarola, sin Ferrare, i danas ima brojne sljedbenike širom svijeta u raznim konfesijama. Posebno kad je riječ o metodama koje je koristio na putu do religiozne čistoće.