INTERVJU: EMMANUELE PAGANO

'Živimo u zaleđenom društvu koje nema potrebu za duhovnom hranom'

01.06.2015 u 09:52

Bionic
Reading

Francuska spisateljica Emmanuelle Pagano, dobitnica nagrade Europske unije za književnost za roman ‘Adolescenti trogloditi’, gostuje u Hrvatskoj u okviru programa Rendez-Vous. U intervjuu za tportal.hr Pagano govori o tome kako je nastao njezin najpoznatiji roman te komentira aktualnu političku situaciju u Francuskoj

Emmanuelle Pagano (rođena 1969.) jedna je od važnijih suvremenih autorica francuske književnosti, koja je za svoje romane dobila i niz nagrada. Na hrvatskom je zasad u nakladi Meandra i izvrsnom prijevodu Ursule Burger Oesch objavljen samo ‘Adolescenti trogloditi’, koji je dobio nagradu EU za književnost. U pitanju je roman koji prati život Adele, transrodne osobe koja se vraća u rodni grad i nalazi posao vozačice školskog autobusa.

Pagano ovih dana gostuje u Hrvatskoj, u okviru programa kulturne razmjene Rendez-Vous, te će 1. lipnja nastupiti u Zadru, dok je dan nakon toga u Zagrebu. U Zadru će Pagano gostovati na sveučilištu te će se od 14,30 sati susresti sa studentima francuskog jezika u društvu svoje prevoditeljice Ursule Burger Oesch, a uz moderaciju Vande Mikšić. U Zagrebu je, pak, Pagano 2. lipnja u 20 sati na Filozofskom fakultetu, dok je dan poslije zakazana promocija ‘Adolescenta troglodita’ u 18 sati u Francuskoj medijateci.

U razgovoru za tportal.hr, koji je nastao i zahvaljujući susretljivosti prevoditeljice Burger Oesch, Emmanuele Pagano govori o svojim knjigama, životu u zabačenom dijelu Francuske i užasima potrošačkog društva.

Vaš roman 'Adolescenti trogloditi' odlikuje se pažljivim pristupom jeziku i njegovim nijansama, napose rodnim, uvjetovanim i perspektivom pripovijedanja. Kako ste se odlučili na takav stil i koliko je on odraz lika?

Čini mi se da je promišljati stil i pažljivo pristupati pisanju najmanje što čovjek može učiniti kad piše knjigu, ma kakvog sadržaja ona bila i ja uvijek nastojim prilagoditi stil i naraciju onome što pripovijedam, to dakle varira od knjige do knjige. U ovom slučaju trebalo je dočarati razdor junakinje Adèle, rođene kao djevojčice u tijelu dječaka, ali i način na koji je krajolik primio to tijelo, odjek tog tijela u pejzažu. Na opisu krajolika, koji nije samo puki dekor, radila sam stoga na način koji čitatelju omogućava da shvati da je krajolik i matrica za pripovjedačicu, baš kao i za pripovijest koja se u njemu odvija. Taj krajolik je i sam tijelo koje sadržava druga tijela.

Što bismo trebali zaključiti o vašem poimanju obitelji na osnovu romana, je li to za vas nešto poput osnovne stanice društva kao što će reći tradicionalisti ili je nadiđena konstrukcija, kako bi rekli neki kritičari patrijarhata? Odnosno, koliko na ono osobno u vašem romanu gledate i kao na političko?

Za mene je obitelj od iznimne važnosti, no ujedno je i problematična, zato i jest generator priča… obitelj može poprimiti raznorazne oblike, ne mora nužno biti nuklearnog tipa, može podrazumijevati jednog i više roditelja, nebitno kojeg spola, može biti složena i presložena na mnoštvo različitih načina. Pojmom patrijarhata bavila sam se u jednoj drugoj knjizi 'Ligne & fils', koja zasad još nije prevedena na hrvatski. Politička dimenzija prisutna je u svim mojim knjigama, kao i u svim knjigama i umjetničkim djelima općenito, ali to nije potrebno posebno podcrtavati…

Kakav je u romanu odnos brata i sestre, koji je psihološka kičma priče? Je li to dobar odnos?

Da, to je ‘dobar’ odnos, jer ga i brat i sestra preispituju. I što god učinili, ostat će bliski. Taj odnos brata i sestre je glavna tema knjige.

Što nam činjenica da Adele vozi školski autobus govori o njoj kao osobi? Riječ je o specifičnom zanimanju, kako ste se odlučili izabrati ga kao posao glavne junakinje? 

Odlučila sam se za to zanimanje upravo zato što sam se željela pozabaviti odnosom brata i sestre. U jednoj školskoj bilježnici svoje kćeri naišla sam na kratki haiku koji citiram na početku knjige ‘Mećem svoje korake u bratove tragove sve do stajališta školskog kombija’. U doslovnom smislu željela je reći da slijedi tragove koje je ostavio njezin brat hodajući po snijegu do stajališta da bi se mogla orijentirati noću ili po ružnom vremenu. Njezin brat, koji je pohađao više razrede, odlazio je, naime, na stajalište prije nje, pučkoškolke. No moglo se raditi i o simbolici, koja bi značila da je slijedila njegove tragove u životu. Zbog toga sam pomislila da bi, ako za svoju pripovjedačicu odaberem vozačicu školskog kombija, u knjizi moglo biti riječi o braći i sestrama. U mojoj priči, uostalom, postoje horizontalna kretanja, kretanja Adèle po visoravni, i ona vertikalna, kretanja njezina brata koji radi na učvršćivanju kamenih potpornja, kao da je riječ o kakvoj tkanini. A i -navette- (op.prev. izraz je višeznačan, a u romanu označava školski kombi) je u francuskom malena alatka koju provlačimo kroz tkaninu pri tkanju.

Voli li Adèle djecu?

Ne znam voli li Adèle djecu, ali ovu ‘svoju’ djecu koju prevozi, svakako voli. Kao i mnogi ljudi koji rade s djecom i adolescentima, ima ih potrebu zaštititi.


U 'Adolescentima' je prošlost glavne junakinje doslovce potopljena i pod vodom. Koja je simbolička uloga dvaju jezera koja opisujete u romanu, naročito jer je jedno umjetno, a drugo prirodno?

Voda je u ovoj priči osnov svega, baš kao i u mnogim mojim tekstovima, pa i u trilogiji koju upravo pišem, trilogiji ‘obala’ (‘La trilogie des rives’). ‘Prirodno’ jezero sastavni je dio krajolika, dok je ono ‘umjetno’ stvorio čovjek, potapajući sela i zaselke. Naročito me zanima odnos čovjeka i prirode, ne zato što čovjek stvara 'umjetne' krajolike, već zato što preoblikujući krajolik, piše i riše po samoj prirodi.

Vaša ostala djela nisu prevedena u Hrvatskoj, možete li našim čitateljima 'Adolescente' situirati u vaš sveukupni spisateljski opus, koliko su oni karakteristični ili ne za vaše pisanje?

Uskoro će u Hrvatskoj izaći jedna moja druga knjiga, posve drugačija od ove, i ona u prijevodu Ursule Burger. Radi se o zbirci fragmenata pod naslovom Nouons-nous. Ne bih znala reći jesu li ‘Adolescenti trogloditi’ karakteristični za moje pisanje, jer svaka je moja knjiga drugačija. No poput još nekoliko drugih knjiga koje sam napisala, 'Adolescenti trogloditi' knjiga je koja je dio korpusa istraživanja koja sam vodila na temu 'sputanih tijela'; sad sam se, međutim, okrenula drugim istraživanjima, drugim pričama.

Djetinjstvo i odrastanje su česta tema vaših djela. Koliko je u svemu tome autobiografskog ili vas taj period u životu privlači autorski s neke druge strane? Ima li razlike u tome kako stvarati dječje likove u odnosu na odrasle?

Sve su moje knjige djelomično autobiografske, no ako postoje periodi u mom životu za kojima ne osjećam ama baš nikakvu nostalgiju, to su svakako djetinjstvo i adolescencija, za koja se uopće ne sjećam da sam ih proživjela. Tako da si tematiziranjem tih životnih razdoblja u svojim knjigama prije nastojim izmisliti neko djetinjstvo ili adolescenciju, negoli pričati o tim razdobljima u vlastitom životu... U ‘Adolescentima trogloditima’ ima još nešto: u doba pisanja te knjige bila sam razdvojena od svog najstarijeg sina, koji je u to vrijeme bio adolescent (danas je on odrasla osoba), baš kao i od svojih učenika, koji su mi nedostajali. To se sigurno osjeća u knjizi. A osim toga, razdoblje promjena koje se tiču djetinjstva i poglavito adolescencije poslužilo je, naravno, i kao svojevrsna pratnja Adèleinoj transformaciji. Kad Adèle, primjerice, govori o novim Liseinim kretnjama, kretnjama žene u nastajanju, ona govori i o sebi. Što se vašeg drugog pitanja tiče, nema naročite razlike u gradnji likova: ma koje oni dobi bili, jednako je zahtjevna.

Dobili ste nagradu Europske unije za književnost za 'Adolescente troglodite', a knjiga je dobila i odlične kritike. Čini se da je to vaša knjiga koja je najviše odjeknula, što je njezin magični sastojak ili mamac za publiku?

Rekla bih da se radi o knjizi koja je prožeta stanovitim mirom, u kojoj ima manje nasilja nego u drugima. Ali nije riječ o knjizi koja je imala najveći uspjeh u javnosti niti najviše odjeka, ona je samo najprevođenija. Moja najčitanija knjiga, knjiga koju je kritika najviše popratila, je 'Nouons-nous', zbirka koja će uskoro biti objavljena u Hrvatskoj. I u toj knjizi obitava svojevrsni mir, iako je po formi potpuno različita od romana ‘Adolescenti trogloditi’.

Kao filmologinja pisali ste o Pieru Paolu Pasoliniju. On je također pisao o adolescentima i društvenoj margini. Ubrajate li ga među umjetnike koji su na vas utjecali? Što vas je privuklo Pasoliniju da se njime bavite?

Pasolinijem sam se bavila prije dvadeset godina i taj rad dio je još općenitijeg bavljenja ‘sputanim tijelima’, tijekom mojih istraživanja na studiju, a onda i onim književnim (osakaćenost, hendikepi, transseksualnost, nasilje). Kod Pasolinija me zanimala sposobnost ‘zarastanja’ do kojeg dolazi u njegovim filmovima: film, odnosno taj kreativni rad na scenariju i montaži, zapravo je taj koji iznova spaja komade osakaćenih tijela.

Francuska je proteklih godina, čini se, u nekoj vrsti krize, koja uključuje slabog predsjednika, gospodarsku stagnaciju, uspon Marine Le Pen i teroristički napad na Charlie Hebdo. Kako vi dijagnosticirate stanje nacije? Živimo li, kako Kinezi kažu, u zanimljivim vremenima?

Mene ta kriza ne dotiče jer živim sama sa svojom djecom na izoliranom, često u snijeg zavijenom mjestu, bez pitke vode i komunalija, bez televizora, bez brze internetske veze, bez fiksnog telefona, na mjestu do kojeg signal mobitela vrlo teško dopire, daleko od prve pekarnice, trgovine, liječnika, kolodvora. Na mjestu na kojem, da bih se ogrijala, moram unijeti i pripremiti prije jeseni na desetke hvatova drva. Sve to zahtijeva silnu organizaciju oko svakog i najmanjeg putovanja ili kupovine, primorava me da živim ekonomično, da pazim kako raspolažem vremenom i sredstvima, kao da mi je kriza dom. Prijevozna sredstva koristim rijetko i samo kad je to nužno. Ne idem kod frizera niti kupujem odjeću, sve mi se to čini luksuzom, gubitkom vremena, ‘ludošću’. Za mene kriza ne mijenja na stvari, budući da i u doslovnom i u prenesenom značenju živim daleko od potrošačkog društva. S druge strane, živim blizu mnogih stvari koje čovjek ne može kupiti, koje me svakoga dana hrane i u kojima neograničeno uživam. Osjećam se bogatom.

Učinci krize koje iz daljine nazirem ne tiču se ekonomske razine. Imam dojam da živim u zaleđenom društvu, koje više nema potrebe za duhovnom hranom, osjećajima, percepcijama, u društvu koje se zadovoljava ‘kruhom i igrama’.

Većina stanovnika ove ‘nastanjene pustinje’ u koju se pretvorio zapadni svijet, potrošači su proizvoda svih vrsta, uključujući i onih kulturnih. Nisu ni kreativni ni prijemčivi, to su obični gutači. Indiferentnost, pomanjkanje elana i cinizam pridodaju se ekonomskom slabljenju koje nije fatalno, ali nam ga se takvim predstavlja i ono kao da opravdava apatiju koju osjećam: u društvu u kojem konzumirati znači postojati, jasno da kriza ljude čini zlovoljnima. Paradoksalno, smatram da kriza predstavlja finu priliku za liberalnu opciju, koju kao da je ona sama iznjedrila kako bi si pribavila samo još više legitimiteta. Treba izaći iz tog začaranog kruga. Kriza će nam možda pružiti priliku da se promijenimo, odvratit će nas, možda, od potrošnje, i kako više nećemo imati sredstava za trošenje, vratit će nam želju i primorati nas da ponovo budemo solidarni, ali i da pričamo, razgovaramo, čitamo, promatramo, slušamo, stvaramo. Stvarati znači pružati otpor, hraniti se i hraniti druge, bez trgovine. Kriza je možda prilika da osmislimo neki drugi način bivanja na svijetu.