razgovor povodom izdanja

Željko Luketić i Leri Ahel izdaju raritetnu glazbu. Upravo su predstavili novu ploču: posvećena je kultnom SF filmu 'Gosti iz galaksije', a arhive su kopali godinama

28.11.2021 u 17:00

Bionic
Reading

U izdavačkoj kući Fox & His Friends 'opskurnim' stvarima pristupaju na prilično temeljit način. Rezultati su prava mala audiofilska remek-djela

Režiser Dušan Vukotić - kojega najviše pamtimo kao dobitnika Oscara za kratkometražni animirani film 'Surogat' i jednog od utemeljitelja Zagrebačke škole animacije - godine 1981. snimio je jedan neobičan žanrovski hibrid koji spaja znanstvenu-fantastiku, horror i dječji film. Bio je to prvi takav film regionalne kinematografije. S vremenom, 'Gosti iz galaksije' stekli su kultni status, no onda, kada je film bio izašao, baš i nije polučio osobit uspjeh u zemlji i stoga nije ostao dobro zapamćen. Danas ga, ipak, revaloriziraju nove generacije filmofila, koje u Vukotićevom filmu primjećuju temelje za dublje teorijske analize i interpretacije.

Jedan od njih je i Željko Luketić, filmski i glazbeni kritičar, filmolog, nezavisni kustos, istraživač povijesti filma i glazbe, arhivist, restaurator i izdavač. Jedan je od osnivača neovisne diskografske kuće Fox & His Friends, u kojoj su inovativnu glazbu kompozitora Tomislava Simovića za Vukotićev film 'Gosti iz galaksije' odlučili restaurirati i objaviti na vinilu 2017. godine. Bio je to prvi cjelovito objavljeni Simovićev soundtrack u našoj zemlji. U istoj izdavačkoj kući su do sada već objavili i soundtrackove Alfija Kabilja, dva izdanja NEP-a (Nova Evropa) - multimedijalnog kolektiva iz 1980-tih, zatim kompilaciju 'Socijalistički disco' i prvi ex-yu hip-hop break album 'The Master Scratch Band'. U izdavačkoj kući Fox & His Friends 'opskurnim' stvarima pristupaju na prilično temeljit način, a rezultati su prava mala audofilska remek-djela.

Sada je stigao i svojevrsni nastavak tog prvog Simovićevog izdanja - ‘Visitors From The Galaxy Revisited' - a s Luketićem razgovaramo o tome vinilu, zatim o filmu 'Gosti iz galaksije', nezavisnom izdavaštvu, kao i dugogodišnjim istraživanjima za vinile koje izdaje.

Zašto ste odlučili 2017. izdati vinil glazbe iz filma ‘Gosti iz galaksije’, a sada i njegov svojevrsni nastavak - 'Visitors From The Galaxy Revisited' - na kojemu ste okupili razne glazbenike da interpretiraju Tomislava Simovića koji je za film radio soundtrack?

Originalni soundtrack Tomislava Simovića za film 'Gosti iz galaksije' rijetkost je u kontekstu domaće filmske glazbe u kojoj u pravilu nikad ne dominiraju elektronski instrumenti, pogotovo u smislu da ne služe kao jeftinija zamjena za postojeće instrumente i/ili orkestre. Simović je, za razliku od drugih kompozitora s ovih prostora, elektroniku doživljavao kao zvuk za sebe. Govorimo o razumijevanju elektronskog zvuka kao izvornog, s vlastitim mogućnostima i vlastitim zakonitostima skladanja. Tu je prilično pomogla činjenica da se radilo o znanstveno-fantastičnom filmu koji već sam po sebi ima žanrovsku slobodu zamišljanja i kreiranja novih svjetova, situacija i realnosti. Tako su i zvukovi SF-a nešto što kompozitoru daje još veću slobodu, nije opterećen postojećim zakonitostima, pa zato njegov rad za Vukotićev film, osim što pionirski ulazi u jedno područje, vješto kombinira melodije, harmonije, ali i potpuno ambijentalne i atonalne dijelove. Sve to zajedno nije lako za postići, stoga je oduvijek, i pri izlasku originala, bila ideja dati te teme i zvukove brojnim novim autorima i vidjeti što oni tu čuju, kako ih doživljavaju i kako ih interpretiraju. Tu su im ruke za 'Visitors From The Galaxy Revisited' bile potpuno odriješene, mogli su kreirati bilo što, međutim, sve te teme uklopile su se u skladan niz suvremene elektronske, plesne, ali i sasvim apstraktne glazbe.

Što su glazbenici donijeli u svojoj interpretaciji Simovića?

Svaki autor je imao zaseban pristup i svaki od njih još je poželio vidjeti i film i saznati više, a to nekako očekujemo i od ljudi koji se posredno, preko ovih radova, upoznaju s originalom. Takav oblik dvosmjerne komunikacije starog i novog, gdje jedno utječe na drugo ili se koristi za nešto sasvim drugo, bio nam je jako bitan i vjerojatno bi i Simoviću bilo jako zanimljivo čuti što je nastalo. U svakom slučaju, željeli smo da ostavština jedne kulturne povijesti bude ponovno inspirativna, da ne stoji negdje u prašini i ne bude samo bilješka u biografiji. Ovo je, tako reći, drugi život originalnog soundtracka i velikog autora kakav je bio Tomislav Simović. Pri svemu tome i originalni film Dušana Vukotića doživljava rekontekstualizaciju i neko drugačije uvažavanje.

Kakav vam je uopće taj Vukotićev film? Ljudi ovdje ga znaju doživljavati kao treš.

Ali on to nije. Bizaran je, osobit križanac nespojivih žanrova dječjeg filma, horrora i SF-a, naivan, ali i iskren i sasvim humanistički orijentiran. Danas ga možemo gledati i u kontekstu psihoanalitičke i filmske queer teorije, iznimno je zahvalan za to. Veseli me da ljudi mijenjaju taj tvrdi stav o samome filmu i nadam se da će se to dogoditi s brojnim primjera iz domaće kinematografije. Mnogi filmovi, ali i njihova glazba, zaslužuju drugu šansu kod novih generacija, neopterećenih prtljagom iz prošlosti.

Kakvo je onda bilo raspoloženje prema tom Vukotićevom filmu, posebno s obzirom na to da ovdje nismo snimali žanrovske SF filmove, pogotovo ne u varijanti za djecu?

'Gosti iz galaksije' nisu dobro prošli u kinima 1981. godine, ali su relativno dobro prolazili na specijaliziranim svjetskim festivalima, primjerice na festivalu fantastike u Trstu. Imali su i dobru svjetsku distribuciju, jer su načelno bili jugoslavensko-češka koprodukcija, snimana u legendarnom studiju Barrandov i Dubrovniku i okolici. Zato smo na novom izdanju i istaknuli njegove alternativne naslove u drugim zemljama: 'Monstrum Z Galaxie Arkana' u tadašnjoj Čehoslovačkoj, 'Gäste Aus Der Galaxis' u Njemačkoj, 'Los Visitantes De La Galaxia' u Španjolskoj i druge. Ljudi u tim zemljama sjećaju ga se još danas i gledaju ga neopterećenije, kao simpatičan žanrovski eksperiment u kontekstu SF-a tadašnje Istočne Europe. Zanimljivo da je još jedan dječji film tih godina graničio žanrovski sa SF-om, bila je to 'Tajna staroga tavana' Vladimira Tadeja iz 1984. godine. Osim animiranih filmova, drugih ozbiljnijih ulazaka u SF nije bilo, i opet zanimljivo, za većinu je odgovoran Vukotić. Povijest ovdašnjih kinematografija oduvijek je bila u sjeni takozvanih ozbiljnih filmova, visoke literature i slične 'visoke kulture', tako da 'neozbiljni' naslovi nisu doživljavali neku ozbiljniju recepciju. Danas se sa novim generacijama filmologa i drugačijim gledanjem na SF i slične žanrove vraćamo na, rekao bih, pravi put i možemo te filmove promatrati u nizu teorijskih kutova, bez opterećenja da se bavimo njihovim tradicionalnim statusom. To se naravno ne događa samo sa ovim filmskim rodom, aktualna su istraživanja i edukativnih, namjenskih i industrijskih filmova, zanemarenih formi i posebno, filmske glazbe kao oblika primijenjene glazbe koji tek odnedavno kod nas doživljava detaljnija istraživanja. Moj partner Leri Ahel i ja tu smo i vidjeli jednu bitnu nišu za istraživanje i razvoj publike, pa će tako jedno od naših budućih izdanja biti posvećeno i glazbi za reklame, odnosno naručeni i namjenski film.

Koliko je Vukotić bio avangardan u tom smislu? Znamo da danas postoje slični filmovi za djecu, sa svojom estetikom i pravilima.

Čak i u monografijama Dušana Vukotića, a objavljene su već dvije, igrano-filmski i dugometražni opus tog redatelja dobiva manji opseg pažnje nego njegov klasičan i cijenjen rad na animiranom film. I među tim naslovima dugog metra, 'Gosti iz galaksije' su kao neko malo grešno zadovoljstvo, no to je film velikih ambicija, koji možda i nije dobacio do željenih visina, ali je neizmjerno podatan za analizu. Spomenimo samo, ne samo humanizam Vukotićevog SF-a koji je bio u potpunoj opoziciji sa hladnoratovskom idejom izvanzemaljaca kao nečega čega se moramo bojati, nego i samo i njegov proces nastanka: od izvorne priče Damira Mikuličića do završne verzije filma koji se prvo zvao 'Dom među zvijezdama', da bi potom angažirao i Jana Švankmajera za svoje čudovište, ovaj film postavlja i teme transhumanog intimnog odnosa ljudi i androida, te je jedan od prvih koji u sekvenci oca koji nema hrane za dijete, odlazi u gender-bending koncept i prije nego je on postao udomaćen u teoriji 90-tih godina. Naime, ocu koji nema mlijeka za gladno dijete izrastu grudi i on tako nahrani dijete, zadržavajući pritom sekundarne muške karakteristike.

Tu su i specijalni efekti...

U vrijeme nastanka ovog filma, svi su mu spuštali nezgrapne specijalne efekte, no moramo znati o kojim budžetima se ovdje radilo. Teško je očekivati nove 'Ratove zvijezda' u socijalističkoj privredi, ali je bilo i teško očekivati filozofski i intelektualni SF poput ruskog 'Solarisa'. Vukotić je uvijek u glavi imao i publiku i neke je odluke donosio tako, htijući ugoditi svima. Drago mi je da još jedan njegov film, kakav je 'Sedmi kontinet' iz 1966., danas opet izaziva interes, pa makar i zbog kampanje HAVC-a za digitalizaciju i restauraciju domaćih klasika. Tu opet navijamo i da 'Gosti' što prije dođu na red za spašavanje, jer kopije ovog filma vremenom propadaju i već sada, najbolju ima češka Kinoteka, a ne hrvatska. 'Gosti' su i sjajan primjer suradnje Vukotića i Simovića, redatelja koji je toliko uvažavao filmsku glazbu, da je često za njegove filmove zapravo glazba nastajala prva, a on bi potom režirao prema toj glazbi. Sasvim drugačije od drugih redatelja koji su glazbu smatrali tek nužnim začinom i radili je na samome kraju produkcije.

Bavite se nezavisnim izdavaštvom, a izdajete i druga razna izdanja raritetne glazbe. Kako ste se zatekli u tom svijetu?

Fox & His Friends nastao je iz Lerijeve i moje želje da izbacujemo izdanja koja bi i sami željeli imati. Leri je dugogodišnji radijski producent i autor koji je počeo u Rijeci na Radio Svidu i danas ima vlastitu emisiju koju prenose stanice na nekoliko kontinenata, a moj je početak bio na zagrebačkom Radiju 101 i prije toga, u magazinima poput Heroine, Kinoteke, ali i reportažama o kultnim filmovima na Hrvatskoj radioteleviziji krajem devedesetih. Shvatili smo da ako čekamo druge da to naprave, nikad nećemo dočekati albume sa zanimljivom glazbom, jer naprosto, nisu komercijalni i njima se velike izdavačke kuće ne bave. Arhivi su zauzeti klasicima, budžeta je malo i neki autori nisu mogli više čekati. Uzmite primjer Tomislava Simovića. Napisao je preko 300 partitura glazbe za film, TV i radio. Osim 'Gostiju iz galaksije' nije objavljena ni jedna. A radilo se o genijalcu koji je toliko puno radio da se nije stigao slikati za novine, nije volio govoriti o svome poslu, osim za studente i ono što se ovdje ne zna, za važne inozemne magazine, poput američkog Ear Magazinea, za koji je pisao kolumnu o animaciji i glazbi. Dvije stranice pored njega, pisala je Laurie Anderson, raspravljalo se o Pendereckom i Stockhausenu. Opet, Simovićeva biografija u Hrvatskoj naglasit će Profesora Baltazara i to je otprilike to. O njegovom jazz-orkestru koji je u Zagrebu imao kultne svirke, također nigdje zapisa. A upravo mi je još jedan autor s kojim radimo, Alfi Kabiljo, rekao: 'Najbolji jazz koncerti koje sam vidio bili su Simovićevi'. Zato smo kao Fox & His Friends krenuli u vrlo neizvjestan izlet: prvo je valjalo naći preživjele trake, a to je i danas naš najveći dio istraživačkog posla, zatim ih restaurirati, a potom i objaviti. Količina rada po jednoj ploči koju objavljujemo je godina do dvije. Ni jedan drugi izdavač to ne bi radio. Usput smo naravno, morali naučiti sve o izdavaštvu i posebno, o staroj vještini izrade vinila. Vjerujte, za format koji tehnologijom seže 100 godina unazad, teško je danas u digitalno doba naći kvalitetne tiskare i tonske majstore. A tu pak inzistiramo na kvaliteti: Simović je restauriran u Cedar Audiu u Cambridgeu, zadnja izdanja radimo sa toncima koji su radili uz Franka Zappu, Neila Younga i Einstürzende Neubauten. Također, bitan nam je i dizajn i oprema izdanja, od iscrpnih fotografija i pisanih materijala, do vizualnog oblikovanja koje često završi na izložbama suvremenog hrvatskog dizajna. Autori poput Dejana Kršića, Sare Pavleković Preis i Andra Giunia, samo su neki od najbližih suradnika.

Kako ste okupili međunarodne glazbenike koji su radili na izdanju dvostrukog vinila ‘Gosti iz galaksije - Revisited’? Kakve su bile njihove reakcije na projekt? Koji su to glazbenici?

  • +6
Gosti iz galaksije - Revisited Izvor: Promo fotografije / Autor: n.n.

Moram spomenuti da je reakcija inozemnih glazbenika bila potpuno oduševljenje. Do sada nisu bili upoznati s hrvatskom glazbom i filmom i svi odreda su izrazili čuđenje da se nešto takvo ovdje i radilo, posebno 70-tih i 80-tih. Svi su dobili soundtrack i Simovićeve pojedinačne glazbene fragmente i upute da rade ono što im nalaže trenutna inspiracija. Oni dolaze iz različitih backgrounda: od ambijentalne i eksperimentalne glazbe do potpuno klupske i plesne. Simović je bio ta poveznica zbog koje album zvuči ujednačeno iako se radi o 11 različitih autora iz 9 zemalja. Braća Alen i Nenad Sinkauz iz Hrvatske dobitnici su brojnih nagrada za soundtrack 'Zvizdan' za film Dalibora Matanića i pokretači festivala Audioart, Goran Vejvoda danas je francuski i američki multimedijalni umjetnik, a prije toga glazbenik i suradnik u beogradskim skupinama Kozmetika, Idoli, Šarlo akrobata, D'Boys i Bebi Dol. Timothy Fife američki je glazbenik koji je radio glazbu za filmove Paula Schradera, Herschella Gordona Lewisa i Troma Pictures, dok danas snima za izdavačke kuće Death Waltz, Polytechnic Youth i Spun Out of Control, Credit 00 iliti Alexander Dorn, glazbeni je i vizualni umjetnik iz Njemačke i čest gost Dimensions Festivala. Tapan su Goran Simonoski i Nebojša Bogdanović iz Beograda, koje mediji s pravom nazivaju electro-etno-jazz senzacijom, ponajviše zbog improvizacija i dodavanja orijentalnih zvukova svojim skladbama. Anatolian Weapons iz Grčke, glazbenik i DJ, ljubimac je klupske i plesne publike koji je prošle godine nastupio i u Zagrebu, Drvg Cvltvre ili Vincent Koreman iz Nizozemske već je desetak godina u vrhu acid, no wave i eksperimentalne house glazbe, također veliko ime na elektroničkoj sceni. Repeated Viewing je Alan Sinclair iz Ujedinjenog Kraljevstva, predstavnik je nove struje glazbenika koji su direktno inspirirani filmskim soundtrackovima 70-tih i 80-tih godina. Heinrich Dressel ili Valerio Lombardozzi iz Italije, elektronski je producent iz Rima, vlasnik cijenjene izdavačke kuće Minimal Rome, Ali Renault je DJ i producent iz Londona, a Security DJ francuski glazbenik koji istražuje plesnu i break glazbu. Vrlo raznoliko društvo kojemu možemo zahvaliti da je Simović dobio nešto što nije tipično u svijetu soundtrackova: internacionalni tribute album i žanrovski prelazak u nove generacije, nove žanrove, čak i u diskoteke. Slično su dobivala imena poput Ennia Moriconnea, Stevea Reicha i Petera Thomasa, a ovo je prvi regionalni autor koji tako prelazi granice. Većinu diplomatskog posla ovdje je odradio Leri Ahel; da nije njegove radijske emisije Mutant Disco Radio Show za koju svi ti autori znaju i koju cijene, možda bi dolazak do tih imena bio puno teži ili potpuno nemoguć. Naravno, njima su se svidjela i naša prijašnja izdanja, posvećenost zvuku i objavljivanju novoga i neotkrivenoga.

Bavite se zaista rijetkom glazbom i proučavate 'opskurnu' materiju koje se rijetki diraju. Što vas gura u tom smjeru?

Ne samo da objavljujemo glazbu, nego organiziramo i projekcije, predavanja, te smo autori nekoliko izložbi. Izdvojit ću izložbu o 'Socijalističkoj disco kulturi', plesu, dizajnu i samom fenomenu u Klovićevim dvorima, zatim postave dizajna revolucionarnih ploča u Galeriji Hrvatskog dizajnerskog društva, izložbu fotografija banda Borghesia u Greti, kao i gostovanja na sveučilištima poput UMAS-a u Splitu, Jugoslavenske Kinoteke u Beogradu ili kuriranja velike izložbe '51000 Balthazargrad' za EPK2020 Rijeka u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti. U svemu tome, kao i dosadašnjim izdanjima, nalazi se želja da objavimo i istražimo upravo ono što u leksikonima i enciklopedijama ima najmanju stavku. Za Simovićeve snimke godinama nam govore da ne postoje, našli smo ih, slično radimo i za druge. Istraživanje i terenski rad, često na mjestima gdje drugi arhivisti ne bi ni ušli. Bili smo u arhivima u kojima je ulazak i opasan po život, u toliko su lošem stanju bili. No ta želja da se nešto otkrije i spasi, ponudi javnosti i (re)valorizira naprosto je jača. Sada nam već prilaze i sami imatelji gradiva, zovu nas i znaju da ćemo materijal dostojno restaurirati i obraditi, možda nam više vjeruju nego većim i dotiranim institucijama, jer kod nas gradivo ne završava zaključavanjem arhiva i unošenjem informacija, nego upravo dodatnim istraživanjima, intervjuima s akterima i konzultacijom literature. Za razliku od nekog državnog službenika, čast iznimkama, istraživanje je Leriju i meni strast, a kada izdanje konačno ugleda svjetlo dana, to je zaista razlog za veselje. Jer to znači, da ćemo poput i ovog razgovora sada, o njemu razmišljati i ponovno ga analizirati. A to je najbitnije. Ne želimo da skuplja prašinu, bitno je da dođe do publike.

Kako je tekao put pronalaska originalnih zvučnih materijala za to izdanje iz 2017.? Koje ste arhive kopali, u kakvom su stanju bili ti zapisi? Kako su na ideju reagirali nasljednici? Kako je, uopće, tekao sam proces restauracije zapisa?

Samo ću spomenuti da je baš Simovićev materijal imao tragove na tri kontinenta. Nasljednici su shvatili što radimo i dali nam povjerenje, čini se da nisu željeli da biografija tog kompozitora ostane na nekoliko redaka. Kako je materijal čuvan na različitim lokacijama i u različitim uvjetima, nije bio ni označen i pravilno popisan. Naravno, mi smo se toga uhvatili i spasili trake kojima je poput filmskih, vijek trajanja podložan nestajanju. Radi se o analognoj tehnologiji i bilo je bitno sačuvati je u što boljem obliku. Naravno, kako smo inzistirali na vinilu, bila je potrebna i posebna obrada zvuka, što je odrađeno u Engleskoj, a dovršeno u Hrvatskoj, gdje je završni dodir dao sjajni domaći ton-majstor Miroslav Piškulić. Ploča je, raduje nas, opet važni ritual slušanja. Stavljanje na gramofon, vađenje iz ovitka i okretanje druge strane kad prva završi, sve je to odvajanje vremena za glazbu. Čini se da ljudima, usred svih tih digitalnih datoteka i streamova koje imaju na računalu, a koje prelaze tako brzo da ne mogu registrirati ni temu, a kamoli neke druge pojedinosti, nedostaje taj staromodni način slušanja i bliskosti zvuku. I zaista se pokazalo, ljubitelji vinila imaju dublji odnos prema glazbi i skloni su istraživanju. Zato sve naše ploče opremamo tekstovima koji su primarno na engleskom jeziku, jer želimo priču o Simoviću, ali i ne samo njemu, nego i o Alfi Kabilju, NEP-u, The Master Scratch Band, Socijalističkom discu i svoj toj glazbi približiti inozemnom tržištu.

Što znamo o Simovićevom interesu za elektroničku glazbu u tim godinama?

Glazba za 'Goste iz galaksije' snimana je potkraj 1980. godine, u prosincu, u zagrebačkom studiju MM gdje je glavni majstor bio Petko Kantardžijev. Svirali su Igor Savin, Zlatko Tanodi i Fred Došek, uključen je i sintesajzer, tada nimalo jeftini Polymoog, koji je uz drugu opremu bio glavni. Kod Simovića je bitan pokret i zvuk koji prati taj pokret, elektronika se tu pokazala zahvalnom. On je to radio tako da je snimao brojne male motive ili kratke teme koje je potom spajao u montaži. 'Gosti iz galaksije' su tu vrlo zanimljivi, jer u njima od prve do posljednje minute filma stalno nešto svira, stalno se nešto čuje – to je ili zvuk ili šum – prema Simoviću nebitno, jer je sve to glazba. Evidentno je da se Simović zaista mnogo koristio Polymoogom, a postoje i njegovi privatni zvučni zapisi eksperimentiranja, isprobavanja i učenja pojedinih mogućnosti te 'mašine'. Tu se našao i sam eksperiment unutar elektronike koji je tada bio vrlo svjež i neobičan, a kojega je Simović nastavio i na ostalim filmovima koje je radio, primjerice, u animiranim filmovima Nedeljka Dragića, koje također pripremamo za objavu unutar projekta glazbe za Zagrebačku školu animiranog filma.

Zbog čega vas interesira upravo period u kojemu je Simović stvarao?

Radi se o vremenu najvećih tehnoloških promjena u glazbi i kulturi, a tehnološke promjene nužno povlače i kreativne uzlete, produkcija je veća, ali je i broj autora koji eksperimentiraju s novim veći. Pogledajte, primjerice, godine u kojima buja video-art u Hrvatskoj. To su upravo godine kada video-uređaji postaju dostupni. Naš projekt za Novu Evropu (NEP) Dejana Kršića, možda najbolje opisuje tu povezanost tehnologije i slobode u umjetnosti. Kršić se u svojim grafikama bavio Xerox artom i kolažiranjem, isto tako u glazbi, koristeći kućne audio uređaje i samizdat kasete. Produkcija tih godina je iznimna i uglavnom nepokrivena od mainstream medija, što je za nas istraživače pravo blago ali i izazov. Formalno govorimo i o liberalizaciji u umjetnosti, slobodi izričaja, tema i pristupa. Bavimo se međutim i novim radovima: upravo je davanje tih sadržaja novim umjetnicima na remix korak prema novom, a u planu je i objavljivanje radova mladim glazbenicima debitantima, u tom smislu, već imamo izdanja koja su sprema, ali zbog situacije u diskografiji čekamo najbolji trenutak.

Događa nam se i revival elektroničke glazbe osamdesetih godina već neko vrijeme. Kako komentirate taj fenomen?

Priča oko nove glazbe izrazito je kompleksna. Zaista ima puno nove dobre glazbe i nikad ne bih rekao da je sve dobro snimljeno prije. Međutim, te glazbe ima puno više, pa se kroz nju teško probiti. Danas nedostaju filteri i barem kurirani sadržaji koji bi nas vodili kroz to obilje, ljudi to moraju raditi sami. Pribjegavanje zvuku 80-tih samo je još jedna od strategija privlačenja publike; događa se i revival 90-tih, rave glazba opet je in i slično. Glazba ciklički inspirira onu koja dolazi i to je proces koji traje oduvijek, samo ga danas nešto više primjećujemo. U tome nema ništa lošeg, osim možda letargije artista da ponekad shvate kako obilje tehnoloških mogućnosti znači i obilje ideja. Baš suprotno, upravo 70-te i 80-te pokazuju da se sa manje moglo više i da tamo gdje nije bilo načina, nastupaju nove ideje.

Što je iduće za vaš kolektiv i gdje se i kako može nabaviti vinil 'Gosti iz galaksije - Revisited'?

Dva velika projekta su 'Profesor Baltazar' i Zagrebačka škola animiranog filma, tu planiramo po prvi puta objaviti glazbu iz kultnih crtića i napraviti novi korak u budućnost. Pripremamo i izložbu, retrospektivu radova kultnog dizajnera Jugotona, Ivana Ivezića, za HDD Galeriju u Zagrebu, koja će zaokružiti opus ovog marnog djelatnika nekoć najveće izdavačke kuće s ovih prostora. Bit će još toga. Izdanja su dostupna u svim boljim online i offline trgovinama, ali za nezavisno izdavaštvo najviše ćete učiniti ako nabavljate izdanja direktno od izdavača. http://foxandhisfriends.bigcartel.com/ je adresa za sve one koji traže novo i nepoznato.