KRITIKA: 'ČEKAJUĆI SREĆU'

Zašto je smisao čežnje u čežnji?

02.10.2013 u 11:49

Bionic
Reading

Knjiga nizozemskoga filozofa i kolumnista Coena Simona 'Čekajući sreću', podnaslovljena 'Filozofija čežnje', izašla je u seriji Bookmarker, interdisciplinarnoj urbanoj biblioteci za čitatelja/čitateljicu 21. stoljeća, kako je predstavlja zagrebačka naklada Ljevak. Rečena etiketa odgovara sadržaju knjige, a u interdisciplinarnosti ovaj put dominira filozofija

No, nema u pisanju ovoga autora umudrenosti kakva obično prati pomnogo medijsko prezentiranje na fonu filozofije. On, čini se, hoće biti ponajprije čitljiv, zanimljiv pisac koji objavljuje i u novinama pa mu je stoga i opća karakteristika stila jasnoća izraza i definicijska elegancija rečenice. Ključne su riječi ovoga rada sadržane već u naslovu - sreća, čežnja i filozofija.

Od te tri riječi čežnja je zajednički nazivnik svih dvanaest poglavlja, a riječ je uvijek o kategorijama o kojima i malo tko od budućih čitatelja nije ili pak neće razmišljati, barem sudeći po piscu i ovih redaka. I za svaku od tih tema Coen Simon, prije svakoga analiziranja, sintetiziranja, pa zašto ne reći i filozofiranja o zadanu si predmetu, ispriča neku zgodu ili nezgodu ili, naprosto, pomalo neobičan događaj iz života, obično iz svojega djetinjstva ili svojih bližnjih, prijatelja, poznanika ili pak nekih slavnih imena, književnika ili filozofa.

Dobar je primjer za to kako je sa suprugom čekao rođenje prvoga djeteta. U prvom licu on literarno nadahnuto, s darom uvjerljiva reportera iz nekadašnjih ljudskih reportaža u boljim tjednicima, zaključuje: 'Premda se čini da je čekanje neraskidivo povezano s onim što čekamo, ne bih mogao reći da sam prije nego li sam postao ocem znao što čekam. Ne vrijedi li to i za sve naše čežnje? Čežnju često zamišljamo kao nit između sebe i predmeta svoje čežnje, nit koja je jednom jače, a drugi put slabije nategnuta, a katkada i pukne - neispunjena čežnja. Ali koliko jako moramo rastezati ovu metaforu kako bismo njome mogli zahvatiti istinsku bit čežnje.'

Rečenu metaforu može svatko za sebe rastezati, ali u njoj neće naći ništa osim ono što otkriva autor - smisao čežnje je u njoj samoj.
Zanimljivo je pritom kako autor stilski virtuozno mijenja diskurs iz prvoga lica jednine u prvo lice množine i time, zapravo, uključuje čitatelja u razlogovanje o tome što bi moglo biti uzrokom naših čežnji.

Tu nam onda Coen Simon dovodi velikoga filozofa u pomoć za pitanje odakle dolazi naše 'željenje'? Jer prema 'filozofu volje' Arthuru Schopenhaueru na ova se pitanja ne može odgovoriti. Schopenhauer opisuje volju kao neprestanu snagu koja prožima i održava cijeli život, ali sama ostaje skrivena s druge strane zamjetne stvarnosti, kao i čuveno Ding-an-sich, stvar po sebi, njegova prethodnika Immanuela Kanta.

Još mnoge filozofe, mislioce od antičkih do suvremenih, uvodi nam Simon u svoje raspravne tekstove, ali ne da bi ih kao autoritete koristio u argumentaciji svojih teza nego kao da želi čitatelju uštedjeti trud da sam konzultira djela dotičnih autora, inače navedenih u dodatku knjizi Izvori gdje su, osim precizna popisa literature, navedeni i izvori iz filma, televizije, slika, fotografije te posebno glazbe i to od Bacha do Neila Younga što je neobično, barem u našoj, publicističkoj praksi.

Ali, sve su to, zapravo, začini njegove kontemplativne proze koji u recepturi njegove misaone poetike nisu odsudno bitni, ali bez njih podložene priče iz svagdašnjice ne bi tako lako uvezivale praksu i teoriju njegova pisalačkoga kreda. Primjera za to mnogo je u ovoj knjizi, ali posebno je uzorkovno drugo poglavlje 'Pokušaj prizemljenja na nestalo tlo: Čežnja za domom'. Nostalgija, kaže on, uvijek viri iza ugla i ako si joj imalo sklon, može te uhvatiti a da ne izađeš iz kuće. (Tu pak naš autor mijenja komunikacijski kanal i izravno se, 'na ti', obraća čitatelju i dodaje da isto tako ne moraš ostati u kući da bi nostalgiju izbjegao.)

Nikada se, kaže Coen Simon, nije osjećao tako kod kuće, doma, kao jedne srijede kada se iz nekoga razloga našao na čistini u šumi nekoliko kilometara od našeg sela... 'Jedinstvo kojim su bukve, breze i patuljasti hrastovi oblikovali savršen krug prisilo me da odem do ruba toga kruga gdje sam se uz glatku koru mlade bukve spustio u mahovinu'.

Očito pisac se osjetio na opisanu mjestu u tom momentu kao da se vratio doma, a što mu je u nenostalgijskoj zbilji bilo udaljeno svega nekoliko kilometara. Treba li uopće iole posumnjati u to da to mjesto nikada više nije vidio, iako ga je kao odrastao čovjek išao potražiti, ali unatoč pomnom razgledanju pejzaža, nikako nije mogao pronaći livadicu gdje se prije trideset godina kao sedmogodišnjak osjetio kao doma. Ostala je, dakle, samo nostalgija, čežnja u čežnji za domom koja čovjeka spopadne kada dom nenadano nađe i isto tako ga izgubi.


Zašto je tome uvijek tako ili barem čestotno, predmet je autorove temeljite samoistrage. Kod njega je tu na djelu svojevrstan kreativni dualizam - njegov je opus moderandi literatura kao umjetnost riječi i filozofija kao umješnost misli. On se tu postavlja dualistički, kao pisac koji uvelike računa na čitatelja, receptora koji će prihvatiti njega kao emitera zato što je ono što on piše i misli bilo, jest ili biva i lajtmotivnom temom čitateljeva promišljaja svijeta oko sebe, raznih alotropskih modifikacija filozofije čežnje u čekanju sreće u svakome predmetnom slučaju. Riječ je tu tako o čežnji za postojanjem, za zaustavljanjem vremena, spoznajom svojih htijenja, trenutnošću, zajedništvu pa čak i za ubijanjem.

I upravo u tom poglavlju jedan je posebno zanimljiv autorov lovački zapis u kojem bilježi da bi zečevi koji bi sjeli točno pred lovca bili pošteđeni, baš kao i oni koji bi preplivali jarak. To je bila stvar lovačke etike poučila ga je kći glavnoga lovca koja je prvi put sudjelovala kao lovac, a ne kao pogonič, a što je tom prilikom bio autor. Prilikom drugoga prigona pogodila je svog prvog zeca i 'odmah ga je stisnula da mu ispusti mokraću. Tanak mlaz mokraće poprskao je ilovaču'. Slijedi zatim piščeva meditacija o ustrijeljenoj lovini, jer činilo mu se kao da se životinja samo pravi da je mrtva pa zato zapisuje: 'Teško je prihvatiti neizražajnost leša. Velika nepojmljivost koju osjećamo pred smrću traži odgovore, ali sam leš ih neće dati. A ipak, obično gledamo mrtve kao da će nam nakon dugoga zurenja u njih odati veliku tajnu.'

Ovo pomalo obilno citiranje ima svrhu, barem se autor ovoga osvrta tako nada, da što vjernije, neposredno prikaže kakav je pisac Coen Simon - kako on u nekoliko rečenica o sudjelovanju u lovu na zečeve dođe do smisla ljudskih rituala s mrtvima i to u slikovitu i uvjerljivu pa zato i dojmljivom kreativnom luku.
Riječ je, dakle, o autoru koji uspješno oživljuje pomalo zapuštenu književnu vrstu - esej ili ogled - jer njegovi književnosni valceri lako rasvjetljuju njegovu filozofiju svagdašnjice, i to u rasponu od svjetonazorskih do spoznajnih problema, i to uvijek razumljivo, zanimljivo i čitko. Kao u eseju za novine koje još drže do sebe.