Prije toga, kako piše Guardian u svom opširnom osvrtu na 40. obljetnicu 'Sebičnog gena', prevladavajući pogled na evoluciju kretao je od ideje da prirodna selekcija određuje ponašanje živih organizama kako bi osigurala vremenski kontinuitet individualnog bića, obitelji, skupine ili vrste. Dawkins je u 'Sebičnom genu' iznio nov pogled na evoluciju – onaj koji kreće od 'preživljavanja' gena, a ne jedinke ili vrste. Naravno, u prirodi se 'želja' gena za preživljavanjem najbolje realizira kroz suradnju s drugim genima u sklopu individualnih organizama.

Dawkinsova ideja glasi: geni su ti koji streme besmrtnosti, a individualni organizmi (obitelji, skupine, vrste…) samo su vozila koja koriste na tom putovanju. Ponašanje svih živih bića u službi je širenja i opstanka gena i upravo zato je Dawkins skovao metaforu o 'sebičnom genu'.

Takav genocentrični pogled na evoluciju, piše Guardian, pokušao je objasniti i neke neobične pojave u prirodnom svijetu, poput ponašanja društvenih insekata. Koji je, naime, u svjetlu ideje o evoluciji kao 'produljenju vrste' smisao postojanja pčele radilice, kao individue sterilne i osuđene na doživotan rad u korist 'gazdarice' košnice – pčele matice? Dawkinsov pogled na evoluciju daje elegantno objašnjenje ponašanja pčela radilica. Činjenica da radilica dijeli DNK s maticom znači da njezin doživotni rad bez vlastitog potomstva nije uzaludan jer i radiličini geni preživljavaju i multipliciraju kroz maticu. Čuveni biolog JBS Haldane se, opisujući takav pogled na evoluciju, poslužio zgodnom metaforom: 'Bih li položio vlastiti život za svog brata? Ne, ali bih za dva brata ili osmero bratića', aludirajući na broj gena koje dijelimo s bližom odnosno daljom rodbinom.

Treba napomenuti da ideja o genima kao nositeljima evolucije nije izvorno Dawkinsova. Sredinom 20. stoljeća zagovarala ju je šačica biologa, među kojima su Bob Trivers, Bill Hamilton, John Maynard Smith i George Williams. No u 'Sebičnom genu' Dawkins nije samo pojasnio tu ideju laicima, nego je iznio snažne, gotovo strastvene argumente za genocentrični pogled na prirodnu selekciju i to jezikom koji nije bio namijenjen akademskoj publici, nego pitkom i relativno lako shvatljivom prozom.

Za širu javnost upravo je 'Sebični gen' bio prvi dodir s teorijom evolucije i njenom silnom eksplanatornom snagom koja se u školama poučava relativno šturo. Evolucija prirodnom selekcijom je, naime, krucijalna za svaki aspekt života svijeta. Riječima ruskog znanstvenika Teodozija Dobžanskog: 'Ništa u biologiji nema smisla osim u svjetlu evolucije.'

Naravno da ni Dawkinsov 'Sebični gen' nije prošao bez kritika, ali one su prvenstveno dolazile od filozofa, komičara, svećenika i novinara, od kojih mnogi nisu čitali knjigu dalje od naslova. Naime, kritičari su sugerirali da gen kao takav ne može biti sebičan jer bi to pretpostavljalo da ima svijest. Iako je sam Dawkins u knjizi detaljno elaborirao da se radi o metafori čiji je cilj opisati ponašanje živih organizama sa svrhom daljnje replikacije gena po kojima su nastali, takve kritike nisu izostale do dana današnjeg. I sam Dawkins je u jednom trenutku požalio to što je svoje najvažnije djelo nazvao 'Sebični gen', dodavši kako bi preferirao naziv 'Besmrtni gen'.

'Čitajte 'Sebični gen', ali znajte da to nije udžbenik'

Kako je 'Sebični gen' preživio test vremena i koliko su ideje iznesene u njemu relevantne, a koliko prevaziđene, pitali smo našeg vrsnog genetičara i biologa Borisa Lenharda, profesora na prestižnom Imperial Collegeu u Londonu.

Lenhard nam je za početak iznio operativnu definiciju gena, koju je Graziano Pesole predložio 2007., 31 godinu nakon što je objavljen 'Sebični gen', a koja glasi: 'Gen je diskretna genomska regija čiju transkripciju regulira jedan ili više promotora i udaljenih regulacijskih elemenata, i koja sadrži informaciju za sintezu funkcionalnih proteina ili nekodirajućih RNA, povezanih zajedničkim dijelovima genetičke informacije na razini konačnih produkata (proteina ili RNA).'

'Je li ovo jasno? Ako nije, ne brinite jer gotovo sigurno ne bi bilo jasno ni Richardu Dawkinsu u doba kada je pisao 'Sebični gen'. Do 2007., kad je Pesole predložio gore navedenu definiciju gena, biolozima je postalo jasno da je informacija zapisana u genomu aranžirana puno kompliciranije nego se to mislilo sredinom sedamdesetih te da jednoznačno definirati što je gen nije ni moguće ni naročito korisno. Pesoleova definicija gena je korisna genomskim biolozima jer im definira kriterije (ne bez problema) gdje u genomskoj DNA počinje, a gdje završava tako definiran gen. S druge strane, u klasičnoj ili populacijskoj genetici, u kojoj je bitno kakav je učinak genetičke informacije na izgled i funkciju organizma ili na populaciju jedinki, ovakva definicija gena neće biti naročito korisna. Kolege koje se bave tim područjima imat će svoje definicije koje neće nužno biti sumjerljive jedna drugoj', rekao nam je Lenhard pa dodao: 'Biolozi se ne bave značenjem riječi, nego strukturom i funkcijom živih bića, i pri tome je važnije da su pojmovi koje upotrebljavamo u svakom konkretnom slučaju korisni za opisivanje nekog aspekta te strukture i funkcije, nego da u svakom kontekstu znače jedno te isto.'

'Ako postoji jedna loša strana 'Sebičnog gena' kao izvora informacija, to je činjenica da je mnoge nebiologe koji su pročitali tu i eventualno još koju sličnu knjigu uvjerila da su iz njih naučili o genima sve što se ima znati. Još tragičnije, iz mnogih tekstova koji se bave filozofijom biologije iščitava se da i njihovi autori pate od iste zablude', rekao je tportalu Lenhard pa je za sve one koji su pročitali 'Sebični gen' ili to tek namjeravaju učiniti nabrojao nekoliko osnovnih činjenica:

'1. Radi se o knjizi staroj 40 godina. Danas znamo o genima puno više nego tada i u svjetlu novih znanja mnoge ideje iznesene u knjizi su pretjerano pojednostavljene u odnosu na stvarnost, a pojedine i otvoreno pogrešne.

2. Knjiga nije udžbenik biologije ni iz jednog njenog dijela. Nakon što ju pročitate znat ćete puno manje, i razumjeti puno lošije, pojmove obrađene u njoj nego da ste ih proučili u dobrom udžbeniku opće biologije ili genetike za studente prve ili druge godine fakulteta.

3. U doba kada se pojavila knjiga nije sadržavala nijednu novu biološku ideju. Radi se o popularnoj knjizi pisanoj da bude razumljiva nestručnjacima. Davno prije 1976. ozbiljni biolozi su prestali iznositi nove ideje u knjigama koje se izravno obraćaju laicima - takva praksa se s pravom smatra zaobilaženjem peer reviewa i pokušajem autora da za svoje ideje pridobije podršku nestručnjaka a da u te ideje nije uspio uvjeriti svoje kolege. Istina, 'Sebični gen' je na zanimljiv način sažeo ideje koje su u to doba bile nove i dobrom dijelu biologa te je s te strane i dijelu biologa poslužio kao neformalni uvod u to područje (koji nikako nije bio dovoljan sam po sebi). No retroaktivni panegirici koji tvrde da je knjiga uzrokovala revoluciju u biologiji nemaju uporište u stvarnosti.

4. Kao i u mnogim drugim popularnim znanstvenim knjigama za široku publiku, pojedine generalizacije i čak pojedini novi pojmovi sadržani u njoj svojom spekulativnošću izlaze iz okvira onoga što bi bilo prihvatljivo u izvornim znanstvenim radovima. Opasnost takve prakse je da će neke ideje i neke pojmove nestručnjaci shvatiti ozbiljnije nego stručnjaci i ozbiljnije nego bi ih itko trebao shvatiti. Primjer jednog takvog pojma iz knjige je pojam 'umnoživača' (replikatora) koji Dawkins izjednačava s dijelom DNA, ali kojemu daje svojstva 'agensa'. I dok tekstovi iz filozofije biologije do današnjeg dana raspravljaju o 'replikatorima' iz različitih aspekata, taj pojam nećete naći kao bitan ni u jednom suvremenom udžbeniku biologije. Kao što sam napomenuo gore, da bi neki pojam zaživio u biologiji kao znanosti, treba biti operativno koristan. U svjetlu svega što znamo o DNA, genima i nasljeđivanju, Dawkinsov pojam 'replikatora' to jednostavno nije. (Posljedično, mnogi biolozi se pitaju je li ono o čemu filozofi biologije filozofiraju uopće biologija i je li to filozofima biologije uopće bitno.) Geni se ne repliciraju neovisno jedni o drugima i kompeticija među njima je puno složenija nego što sugeriraju naivni model 'replikatora' (i njegove još naivnije laičke predodžbe).

5. Pojedini filozofi kao što su Mary Midgley i John Searle napali su navodnu ideju da gen može biti 'sebičan' na način koji upućuje na to da knjigu uopće nisu pročitali. Biolozi s ideološkim predrasudama napali su neke teze jer su se po njima previše slagale s tezama 'Sociobiologije' E.O. Wilsona, koje su smatrali ideološki odbojnima. Ako knjigu pročitate pažljivo (naročito novija izdanja u kojima Dawkins pojašnjava dijelove koji su bili meta kritika), bit ćete prisiljeni zaključiti da su ideje iznesene tamo neovisne o bilo kakvoj ideologiji i da oni koji ju kritiziraju s tih pozicija u njima vide ono što žele (ili ne žele) vidjeti, a ne ono što zaista piše.

6. Pojam 'mem', koji je Dawkins postulirao u knjizi kao jedinicu kulturne transmisije i u kojem je na pjesničkoj razini našao mnoge sličnosti s genom kao 'umnoživačem', bio je i ostao kontroverzan. Razlog je u temeljnoj razlici između mema i gena - pojam gena se može definirati na načine koji generiraju korisne znanstvene hipoteze za koje postoji metodologija kojom se mogu testirati. U slučaju mema ekvivalentna metodologija ne postoji, kao ni znanstveno upotrebljive operativne definicije. 'Memetika' kao područje još uvijek se bavi riječima - pokušajem definicije samog pojma mema - i kao takva nije znanost.'

'Kao preporuka, čitajte i 'Sebični gen' i druge Dawkinsove znanstvene knjige - radi se o klasicima znanstvenopopularne literature. No ako zaista želite znati kakva je suvremena predodžba biologa o genima, novi udžbenik biologije za brucoše će uvijek biti daleko učinkovitiji', poručio je Lenhard za kraj.