KAZALIŠNA KRITIKA: 'ANTIGONA'

Zaigrana predstava kičastog kraja

17.09.2012 u 13:05

Bionic
Reading

'Ne znači ne!', rezolutno su u pravu ne samo feministkinje nego i svi ostali kada im je nečega dosta. Takav isti 'Ne!' upućuje i antička heroina Antigona svijetu kojim vladaju Zakon i Red, ali one vrste koja ne može i ne želi čuti – ljude. Nova produkcija Dramskog kazališta Gavella, u režiji Aleksandra Popovskog i s Dijanom Vidušin u glavnoj ulozi, vjerna je tekstu Jeana Anouilha i zato taj 'Ne!' na trenutke odzvanja točno. Nažalost, takvih trenutaka je malo

Moderna verzija francuskog dramatičara Jeana Anouilha oslobođena je mitologije te sukob pojedinca i vlasti promatra isključivo iz zemaljske perspektive. Zaplet na tebanskome dvoru, s mladom protagonistkinjom koja svoju braću jednako voli i u smrti, pa ih obojicu želi dostojno pokopati unatoč izričitoj zabrani kralja Kreonta, mogao bi poslužiti i kao solidan materijal za sapunicu, lako bi bilo zamisliti, na primjer 'Antigonu Veličanstvenu' ili 'Antigonin izbor'. Ali i bez njih ova stara priča djeluje impozantno. Igrati se sudbinom, u zatvorenom sustavu tragedije čiji mlinovi možda jesu spori, ali fino melju, temelj je kvalitetnog dramskog teksta, a Anouilhov je samo suvremenom uhu nešto bliži od Sofoklovog i možda zato čak i vjerodostojniji.

U samoj predstavi nekoliko se puta spominje struktura i narav tragedije, igre u kojoj su pravila unaprijed zadana i iz koje pojedinac ne može pobjeći, nego mora odraditi svoju sudbinu do gorkoga kraja. Karte su već posložene, svojstva također, likovi se tek muče s onim što i sami znaju, pred gledateljima kojima je također sve unaprijed jasno. Antigonina priča pravi je primjer takve zadanosti, ali to je, sasvim slučajno, i predstava sama.

Aleksandru Popovskom je, nakon hvaljenih 'Sna ljetne noći' i 'Peera Gynta', ovo već treći rad u DK Gavella, ili čak i četvrti, s obzirom na toda je i ovoljetni brijunski 'Odisej' koprodukcija Kazališta Ulysses s teatrom iz Frankopanske.

Shakespeareu je dodao novu dimenziju promjenom uobičajene podjele i novocirkuskim akrobacijama. Ibsenov 'Peer Gynt' ionako je prevelik za pozornicu pa se s njim u kazališnom smislu može gotovo sve, kao i s Odisejevim lutanjima.

Popovski je tako stekao reputaciju redatelja koji od nekazališnog uspijeva učiniti kazališno, ili barem zgodno, simpatično, prijemčivo... No 'Antigona' je nešto sasvim drukčije, njezina struktura je krajnje statična, jer cijeli zaplet se svodi na par karaktera i njihovu razmjenu replika, u gotovo uvijek istom prostoru. Kako je pritom riječ o sasvim ozbiljnoj priči, mjesta za pomak nema previše, stoga je redatelj iskoristio stari trik izvankontekstualnog nadopisivanja.

Kad je postavljao 'Bure baruta' u Satiričkom kazalištu Kerempuh, Popovski je tragične balkanske antiheroje obukao u kostim Djeda Mraza, s ne pretjerano uvjerljivom objašnjenjem. Ovoga puta pronašao je nešto jasniju paralelu i Anouilhovoj 'Antigoni' dodao Lewisa Carrolla i njegovu Alisu. Mala Antigona tako želi postati velika, želi odrasti čak i uz cijenu smrti, ali nije baš uvijek potpuno sigurna u to pa joj se perspektiva mijenja ne u skladu s prehranom, kao kod Carrolla, nego ovisno o oscilacijama argumentacije. Za vizualizaciju rasta i pada Antigonine veličine i ovoga puta su odgovorni redateljevi stalni scenografi, dizajnerska grupa NUMEN i Ivana Radenović, ali i Kreontova visina, s obzirom na to da ga Ozren Grabarić igra na štulama.

Zavodljiva vizualnost i živa glazba dokaz su da je Popovski htio Anouilha razigrati ili možda pomalo i relativizirati, sve u želji da pobjegne od njegove težine. Zato i Antigonu Dijane Vidušin tretira kao adolescenticu u ne potpuno zrelom sukobu sa svijetom, koja bi samo trebala odrasti i od ružnog, muškobanjastog pačeta prerasti u nešto drugo. Ona zaista zdušno, kvalitetno, ali ne i maestralno, igra i tu ulogu, od efektnog početka predstave do potpuno nepotrebnog, kičastog i pretencioznog kraja.

Njezin očiti ulog predstavi ipak pomaže jednako koliko i sputavanje tjelesno inteligentnog glumca kakav je Grabarić ili svođenje Filipa Šovagovića na barskog svirača. Zato ova produkcija budućnost može imati tek kao lektirni naslov, koji za školsku publiku ima i dodatni adut u vidu olakšane identifikacije.

Koncept skidanja pozlate s drame nije uspio, jer, unatoč svemu, u ovoj 'Antigoni' je na koncu najzanimljivija razmjena replika likova koji su na suprotnim stranama ne zato što su sami to izabrali. Teatru koji previše pokušava zakriti svoje tragove zabavom i blještavilom ponekad se dogodi upravo to. Tekst mu, jednostavno, uzvrati udarac.