PREVODITELJICA NADA ŠOLJAN:

'Zahvaljujući poslu, cijelu sam godinu bila na Havajima'

12.10.2015 u 15:54

Bionic
Reading

Nada Šoljan, ugledna hrvatska prevoditeljica,koja je prevela oko 70 romana i knjiga pripovijetki najznačajnijih engleskih i američkih književnika, od Steinbecka, Faulknera i Orwella preko Solženjicina, Hemingwaya i Joycea do Hardyja, Kerouaca, Fowlesa i Alice Munro, nedavno je dobila nagradu Društva hrvatskih književnih prevoditelja 'Josip Tabak' za životno djelo. Tim povodom razgovarali smo s laureatkinjom koja je u svojoj dugoj prevodilačkoj karijeru postala sinonim za dobar i kvalitetan prijevod te postala uzor mnogih mladih prevoditelja

Većina kaže da nagrade nisu važne, no ipak što vama znači ova nagrada za životno djelo 'Josip Tabak' koju dodjeljuje Društvo hrvatskih književnih prevoditelja?
To je veliko priznanje, pogotovo zato što su mi je dodijelili prevoditelji, dakle, struka i Društvo u kojem sam od njegovih početaka. Zbog toga tu nagradu još više cijenim. To mi nije samo kompliment nego i poticaj za budući rad, jer ja još ne namjeravam prestati prevoditi.

Tijekom svoje prevodilačke karijere duge nekoliko desetljeća prevodili ste najznačajnije autore engleske i američke lijepe književnosti, od Steinbecka i Faulknera do Orwella, Hardyja, Hemingwaya i Joanne Harris. Tko su vam bili favoriti?
Najveći favorit mi je John Fowles, sigurno jedan od najboljih engleskih pisaca. Prvo sam prevela nekoliko njegovih priča, a zatim i roman 'Ženska francuskog poručnika', po kojem je kasnije snimljen istoimeni film. Ne znam koliko je Fowles poznat širem krugu čitatelja, no svi su sigurno gledali ekranizaciju tog romana. Fowles mi jako odgovara kao pisac, sviđa mi se njegov senzibilitet i njegova rečenica, a posebno roman 'Ženska francuskog poručnika' u kojem je vješto isprepletena svojevrsna dvostrukost: glas autora koji govori iz današnjice i analizira stvarnost u kojoj se odigrava priča, a onda nastupa priča, pa opet autor, i tako redom. No Faulknera nikako nisam voljela, bio mi je dosadnjikav, ali i težak za prevođenje. Ali kad sam ušla u njegovu prozu - nema boljeg čitatelja od prevoditelja - uspjela sam shvatiti njegovu veličinu. Dobar pisac odmah vas uvede u atmosferu.

Preveli ste i specifični roman 'Na cesti' Jacka Kerouaca koji je postao manifest generacije beat u pedesetima i izazvao prasak na američkoj literarnoj i široj kulturnoj sceni. Kako ste se nosili s Kerouacovim stilom i poetikom?
Roman je specifičan i sviđa mi se kao literatura. Mislim da sam ga dobro shvatila, iako nisam više bila u tim godinama. Prevodila sam ga s velikim veseljem i tokom rada imala sam potporu svoje obitelji, a zatim sam prijevod dala još nekim mlađim ljudima na čitanje. Kasnije je objavljeno još nekoliko prijevoda, no mislim da moj nije loš, posebno kraj koji je prekrasno napisan.

U obrazloženje nagrade istaknuto je da vaši prijevodi ne zastarijevaju što znači da i danas odlično funkcioniraju. Na temelju svog dugogodišnjeg iskustva i rada možete li reći što je najvažnije prilikom prevođenja, na što treba paziti, jeste li se ponekad našli u nekoj nedoumici?
Duh vremena očituje se u jeziku, dakle, pisac je u svom tekstu sačuvao taj duh i vi ga u prijevodu morate sačuvati i tako ga prenijeti čitateljima. Morate se uživjeti u situaciju, u priču pisca, osjetiti ga. To sve zvuči jako mudro, međutim prevođenje nije tako komplicirano: pročitate rečenicu, zamislite je na hrvatskom, i onda je napišete. S druge strane, ponekad se morate konzultirati sa stručnom literaturom ili enciklopedijom kako biste se što preciznije izrazili. Primjerice, kada sam prevodila Nabokova, koji je obožavao leptire i stalno se njima bavio, čak se jedan leptir po njemu i zove, konzultirala sam se sa stručnjacima u Prirodoslovnom muzeju gdje su mi odobrili da jednoga izmislim jer mi nismo imali naziv za tu vrstu. Slična je situacija s cvijećem. Englezi su jako prisni s cvijećem, dok kod nas prosječni muškarac jedva zna nabrojati tri cvijeta - ruža, tulipan i možda ljiljan ili peruniku.

Diplomirali ste engleski jezik i književnost i slavistiku te predavali engleski na Akademiji dramskih umjetnosti. Što vas je potaknulo da se posvetite prevođenju?
Kad sam imala 11 godina, shvatila sam da neću postati pisac. Naime, pokušala sam napisati roman sa socijalnom tematikom i taj svoj uradak dala na čitanje svom starijem bratu, budućem liječniku, koji je u mnogočemu bio moj duhovni mentor. On je to pročitao i rekao mi da je tekst na tragu Šenoe i da nije loš. Ta mi se ocjena nije baš svidjela niti me je potaknula na daljnje pisanje. Onda sam pokušala pisati i pjesme revolucionarnog karaktera. I to je slično prošlo. A kako sam jako voljela čitati, prevođenje je došlo nekako prirodno. Rekla sam sama sebi 'Kad već ne mogu pisati, barem ću prevoditi te zanimljive misli', s kojima se prevoditelj nekako srodi, kao da je suautor teksta. Prvo sam 1956. godine s Antunom Šoljanom prevela roman 'Slatki četvrtak' Johna Steinbecka za tadašnju Zoru, a zatim je 1957. uslijedio prijevod romana Thomasa Hardyja 'Daleko od bjesomučne gomile' koji sam prevela s Ivanom Slamnigom i Antunom Šoljanom. Svukupno sam prevela oko 70 romana, a među zadnjima sam prevela, s kćerkom Majom Šoljan, pripovijetke Yiyjun Li 'Zlatni dečko, smaragdna djevojka'. Nisam prevodila samo beletristiku: Jedan od najdražih prijevoda mi je Haralambasov 'Uvod u sociologiju'.

Koliko je boravak u Londonu, gdje ste na High School of Slavonic Studies poučavali engleske studente hrvatskom jeziku, učvrstio vašu želju i potrebu za prevođenjem?
U Londonu sam boravila četiri godine u sklopu međunarodne razmjene i to mi je bilo predivno iskustvo. Ja Englesku jako volim, unatoč njenim manama. U Engleskoj se dobro osjećam i s Englezima se dobro slažem. Imala sam pet, šest đaka i s njima sam radila na specifičan način; recimo, morali su glumiti likove iz priče o Crvenkapici, i oni su to radili s velikim entuzijazmom. Bilo je zabavno i veselo. Također, kao studentica radila sam kod obitelji jednog knjižničara koji je bio slavist, a kako sam tada prevodila 'Tessu' Thomasa Hardyja, odveli su me do mjesta radnje romana. Iako to nije neka bitna pomoć u prevođenju, bilo je zanimljivo vidjeti.

Jeste li u Engleskoj uspjeli upoznati Johna Fowlesa?
Ne, iako sam cijelo vrijeme pokušavala, no nije mi uspjelo. On je tada bio u lošem zdravstvenom stanju i nije bio za susrete, no upoznala sam Harolda Pintera, kojeg je prevodio moj suprug.

Možete li opisati svoj proces rada, radite li u nekoliko verzija?
Prvo se pripremim, izvadim riječi koje ne znam, a zatim diktiram tipkačici. To sam naučila od supruga, koji je govorio da te to tjera da se usredotočiš i koncentriraš na tekst. Naime, kad čovjek govori, čuje vlastite gluposti pa ih odmah ispravi. Tu prvu verziju nikome ne bih dala na čitanje; na njoj puno radim, šaram i ispravljam, tako da prijevod romana traje jako dugo. Osim toga, prijevod se mora malo ostaviti, da tekst sjedne. To je lijep posao.

Prevoditelji se žale da su podcijenjeni i premalo plaćeni i da je njihov status u socijalizmu bio puno bolji. Slažete li se s tom ocjenom?
Ne, to su sentimenti. Naša je struka i podcijenjena i potplaćena, ali mislim da ni ranije nije bilo bolje. Primjerice, Društvo hrvatskih književnih prevoditelja počelo je kao sekcija Društva književnika, dakle, nije bilo samostalno kao što je danas. Također, prevoditelji nisu ranije imali veća prava nego što ih imaju danas, čak se nije navodilo ni ime prevoditelja što je danas nemoguće, a već je to velik uspjeh. Istina je, međutim, da se prevođenje nekad ipak nešto bolje plaćalo nego danas. No to je bilo vezano uz bolju prodaju knjiga.

Kako ocjenjujete kvalitetu današnjih prijevoda?
Prijevode s engleskog najmanje čitam, osim ako me baš zanima kako je netko preveo nekog autora. Imamo nekoliko vrsnih prevodilaca s nekoliko jezika. Na temelju onoga što sam pročitala mogu reći da ima izvrsnih prijevoda, ali i katastrofalno loših. Neki prevoditelji prevode nekoliko knjiga na godinu što je tehnički gotovo nemoguće, a to se odražava na kvalitetu prijevoda. Ne treba žuriti jer brzi prijevod nikad nije dobar. Jako sam sumnjičava kad čujem da netko prevodi goleme količine teksta godišnje. Istina je da sam se i ja jednom upustila u takav pothvat - prevela sam tri toma 'Havaja' Jamesa Alberta Michenera za Globus od oko dvije tisuće stranica za godinu dana, no to je bilo prilično naporno. Moji kolege su se šalili i govorili mi 'Blago tebi, ti si cijelu godinu na Havajima!'

Mislite li da bi za prevođenje trebalo pokrenuti neki stručni studij? I što biste mogli savjetovati mladim prevoditeljima?
Možda bi mladi prevoditelji prije trebali imati nekog savjetnika ili mentora koji bi ih upozorio na pogreške. A ostalo je težak rad, dobra priprema, provjeravanje svake nepoznate riječi ili pojma te čitanje dobrih hrvatskih pisaca. Također, mora se paziti i na razdoblje, da jezik ne ispadne previše suvremen, ali niti pretjerano starinski. S druge strane, prevoditelji nikada nisu zadovoljni onim što su napravili jer uvijek misle da su mogli bolje.