PUBLICISTIKA

Veselko Tenžera - karizmatik hrvatske metaforike

28.02.2012 u 10:48

Bionic
Reading

Knjiga novinskih tekstova, eseja i feljtona Veselka Tenžere (1942-1985) Sloboda u rezervatu u izdanju dinamična nakladnika Profila zbirka je tekstova objavljenih između 1972. i 1975. u dnevnom listu Vjesnik i dvotjedniku Start

Knjigu je uredio i tekstove izabrao književnik Roman Simić Bodrožić rođen 1972. godine. Start je preminuo devedesete, Vjesnik samo što nije, a Veselko Tenžera bio bi u sedamdesetoj godini da nije prerano umro 1985. u 43. godini, kada je urednik Roman imao 13 godina. I što je urednik firciger izabrao?

Samu esenciju eseja iz razdoblja od 1972. do 1975. Moglo bi se pojedine tekstove svrstati u feljtone, podlisje novinsko, koje je primjerice izlazilo u dnevniku ili u oglede, kada bi bili nešto opsežniji i luksuzno prezentirani, u dvotjedniku pod egidom, tko se još sjeća, fenomeni našeg doba. Trideset i tri članka ima ova Simićeva monologija, simboličan broj zrelosti što je sjajno sjeo među te korice i sve su teme i piščev opći diskurs, iako onovremene, istovremeno i ovovremene, ali to ne znači da nema ništa nova pod kapom nebeskom od onih dana nego, jednostavno, ponajprije to znači da se Tenžera bavio svevremenskom biti, filozofijom neizbježna, nasušnoga svagdana.

Pritom je kreativnom, iznimno dosjetljivom literarnom inteligencijom znao uvijek nadahnuto formulirati sudove, odreda prepoznavati patološke socijalne anamneze, pa cinično, ironično, ali duhovito postavljati ozbiljne dijagnoze i to takve da bi se rijetkom lucidnošću izbjeglo uvijek spreman zapt dežurne ideologije. To dakako nije uvijek uspijevalo pa je bivao na ledu što se tiče pisanja u glavnom dnevniku, a i šire.

To je se ponajviše događalo u predsumrak državnoga, zreloga i pomalo prezreloga te stoga doskora i natruloga socijalizma. Od tada, od Juge pa do dana današnjih neovisne nam i demokratske Lijepe Naše sociokulturni krajobraz uvelike je promijenjen, informatika revolucionira već desetljećima, a virtualni svijet i posvemašnja digitalija posvuda nas oplakuje, ali unatoč svemu tome, kada se današnji čitatelj zadubi u izabrane Veselkove tekstove može mu se lako učiniti da bi, kad bi ih, čitali, i današnji ideologijski dušobrižnici lako mogli biti potpunoma zgranuti.

Kad bi se probili kroz njegov nerijetko gusti parafrazarij, prihvatili njegovu jednu od najsjajnijih metaforika u hrvatskome jeziku, prepoznali metonimijski kȏd njegove umetnute, nerijetko podvaljene rečenice, kada bi i otrpjeli poneki golemi štokavski, podrugljiv augmentativ, da dalje ne kodificiramo njegov visoki retorsko-pisalački stil, onda bi ti suvremeni higijeničari duha vjerojatno naglo promucali od velike muke.

I shvatili bi možda zašto Tenžeru današnji znalci njegova rasuta i sabrana opusa stavljaju velikome Matošu uz bok. On je kao i Rabi o kojem je, pišući o Kožarićevu Matošu na klupi, zapisao sljedeće: Matoš je posvudašnji, on nije samo bolećiv pripadnik Griča nego i pjesnik energije predgrađa, kronist cityja, ditarambist prigorskoga vinogorja i dionizijski ljubavnik Novoga. Nije, staro momče, Veselko, kako je sam sebe i prijatelje volio zvati, vjerojatno ni bio svjestan da je krokirajući Gustla ocrtao i sâm sebe. Proročanski kritičan u promišljanju tadašnjice/sadašnjice odgovarao je i on na izazove Novoga vremena, ovoga u kojem se pišu i čitaju ovi redci. Pišući tako, primjerice, početkom sedamdesetih o telefonu u članku 'Slušalica umjesto biblijskoga rebra' u svojoj lajtmotivskoj temi kozmogonijskoga odnosa muškarca i žene, on kaže da će žena pratiti muškarca voki-tokijem koji će neprestano biti uključen kako bi kontrolorka doma mogla čuti, ako bi nesretnik svratio k šumovima krčme. Nota bene, mobitel je ipak morao pričekati kraj milenija, ali bio je na vrijeme najavljen.

Još je tu najava budućega doba u kojem će se prepoznavati neki vječni rezervati. Nadasve dosjetljivo persiflirana je tako sloboda koju jedinka postiže jednostavnim odlaskom u nudizam. Jer, kaže autor, dijeljenje ljudskoga organizma na legalne i ilegalne dijelove temelj je politike rasizma, aparthejda, geta i konclogora. Spolovilo i dalje ima tretman opasnoga diverzanta, koji pukim provirivanjem iz gaća ugrožava, navodno, same temelje društva i morala. I eto najboljega naslova za predmetnu knjigu 'Sloboda iz rezervata'. Prva je ključna riječ cjelokupna Tenžerina opusa sloboda, a neke sljedeće su možda ljubav i podstanar. Na samopostavljeno pitanje što je važno pogazila masa on odgovara – ljubav, predvođena onim groznim slovom 'lj' koje asocira i kaljače, i kljun, bljuzgavicu, pa čak i lijepak. Malo-pomalo ovih posljednjih godina ta je demokratska djelatnost počela davati prve poznatije junake. Dotad je to bila uobičajena gnjavaža, park, haustor, podstanarstvo i stančići, krediti i sitna razočarenja. 'Brakolomna aristokracija' naslov je toga članka prepuna ključnih riječi i rečenica kao što je rečena.

U svemu je tome Veselko Tenžera još, čini se, i neiskorišten aforist. Aforizmima njegovo pismo, naime, upravo vrvi. Primjerice kada kaže da Udvaranje je elitni, a ne rutinski fenomen, a mnoge su elitne čovjekove aktivnosti u krizi. Ili ljubav je Trenutak, a brak Vrijeme, pa da je Pogreb peti čin tragedije koju nije napisao Shakespeare, pa onda naslov kao što je Preljub ili rani kapitalizam seksa i sve tako. Ima toga. Uvijek kao aforističar kritički procjenjuje ono poznato da bi onda iznenadio nepoznatim, a čitatelj se onda obvezatno osjeti obogaćenim novim, svježim izričajem.

A sve to, uzimam si tu slobodu reći, proizlazi iz njegove plemenite stvaralačke zloće. Da ne bude zabune riječi Zločest i Zao nipošto ne znače isto, a u Tenžerinu slučaju to nije ni slično. On kad je kreativno zločest, samo sije Slobodu i Ljubav. I sve ono što ide uz to.