PREDSTAVA 'OPENING NIGHT'

Uspješno uvlačenje publike u predstavu

23.09.2011 u 13:51

Bionic
Reading

Svi koji su se neslužbeno kladili na 'Opening Night', treću predstavu ovogodišnjeg Festivala svjetskog kazališta, imaju sve veće šanse. Koeficijenti su već bili visoki zbog činjenice da se njome prvi put hrvatskoj publici predstavlja redatelj Ivo van Hove, ali nakon što je 'Premijera' imala i svoju zagrebačku 'premijeru', već se polako može razmišljati o velikom dobitku

Riječ je o jednoj od onih predstava koje će ostati u kolektivnoj memoriji, bilo da ih se pamti kao vrhunce festivalske ponude ili kao solidan 'mainstream' koji ne podilazi iako niti ne nadilazi. Razloga ima za obje tvrdnje i njihovo razlikovanje na kraju postaje nebitno.

Naime, 'Opening Night' ni po jednom postupku nije drukčija od mnogih predstava koje je Festival svjetskog kazališta već programirao. Na sličan način je suvremena ili 'suvremena', koristi medije spretno i spremno, pa gledatelj ponekad i ne zna kako da se odnosi prema činjenici da u kazalištu gleda kino koje to ipak nije... S druge strane, sama je priča ono što je redatelja i privuklo i što mu je pružilo mogućnost da je razvuče na cjelovečernju predstavu sasvim klasična trajanja. Ali ni priča nije originalna, nego je tek jedan od momenata kazališta u kazalištu koji jesu fascinantni zbog svoje ambisne samoreflektirajuće strukture, iako njihova pomodnost ponekad može iritirati, pogotovo u kombinaciji s hipereksploatacijom.

Istoimeni film Johna Cassavetesa iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća, čiji je originalni scenarij Van Hoveu poslužio kao predložak za ovu predstavu, nije išao tim tragom. Ta filmska posveta kazalištu i njegovoj 'životnosti' s jedne strane te s druge, slobodi od neumoljive kapitalističke logike filmskih studija s kojima je inače surađivao, već je i sama po sebi apoteoza kojoj ne treba postmodernistički odmak. Međutim, kazališna priča iza kulisa, što uvijek ima primamljivu koliko i gadljivu voajersku konotaciju, ovdje je tek okvir koji možda intrigira, dodatno označava i stoga intenzivira, sasvim običnu ljudsku priču o posrtanju i preživljavanju.

Ova predstava ima snagu, prvenstveno zato što, uz svu svoju raskoš i hinjenu nonšalanciju, proizvodi učinak sličan onome zašto je s jednakim zadovoljstvom moguće ponekad gledati i Jana Lauwersa i Bobu Jelčića. Možda sličnost poetika i nije na prvi pogled vidljiva, jer je prikriva privid vjerodostojnosti takozvanom stvarnom životu, ali možda više i nije vrijeme za raspravu što je gdje glumljeno, a što nije. Ili što je glumljeno 'vjernije'. Jer koliko god Elsie de Brauw kao funkcionalno središte predstave odolijeva svim psihološkim zastranjenjima lika koji igra, težište ne leži u glumi i njezinoj vjernosti niti u tome koliko se zbiljska ili metaforička kamera nekome može približiti već koliko gledatelju sve ipak ne može onemogućiti dobro staro uživljavanje. Na to se, zapravo, misli kad se govori o uvlačenju publike u predstavu. Sva trojica navedenih kazališnih majstora to rade vrhunski, ali svaki, naravno, na svoj način.

Ivo van Hove, sudeći po ovoj predstavi, specifičan je po tome što dopušta tek igru dozvoljenim sredstvima. Izvankazališnih efekata gotovo da i nema, scensko događanje i previše podrazumijeva konvencije da bi ih rušilo treskom pa je čak i izlazak drame na ulicu postavljen i dalje kao dio kazališne iluzije, a ne kao dokaz protiv nje. Gdje Lauwers koristi ples, a Jelčić potpunu ogoljenost, Van Hove dopušta tek lagani odmak, u pokojoj gesti i suptilnoj mimici, ili pak nježnim razdvajanjem scenskog događanja i slike na navodno dokumentarno izravnom videu. Upravo ta suptilnost ostavlja trag kojem se više ne može vjerovati. Umjesto da viče koliko je sam čin izigravanja nečije osobne traume pred drugima sam po sebi lažan koliko i mazohističan, Van Hove ostavlja predstavu unutar njezinog registra i zato je u svojoj biti sasvim klasičan, pravi predstavnik kazališne suvremenosti, ni pobunjenik niti revolucionar.

Najbolje se to vidi u činjenici da njegov zanat vrhunac dostiže ipak u uvjeravanju, a ne razuvjeravanju publike. Učinjeno je to na sretan način, glavna glumica u komadu oko čije premijere se gradi predstava na kraju ispliva iz vlastite kaljuže i u 'prazno mi je, ali lakše' raspoloženju odigra 'Premijeru'. Takvim dramaturškim lukom ova predstava zadovoljava i one koji odbijaju suzbiti nevjericu. Aplauz je samo logična posljedica.