Ususret svojoj izložbi u Parizu, jedan od najcjenjenijih domaćih umjetnika Boris Bućan za tportal.hr govorio je o umjetničkoj inspiraciji, važnosti formalnog obrazovanja u umjetnosti i otkrio zašto se ne osjeća kao dizajner
Boris Bućan (Zagreb, 1947.) hrvatski je likovni umjetnik, slikar i grafički dizajner, izuzetno cijenjen u zemlji i u inozemstvu zbog svog osebujnog pristupa u oblikovanju plakata. Redoviti je član HAZU-a od 2006. Dobitnik je brojnih nagrada, a njegova se djela nalaze u uglednim svjetskim muzejima. Na Venecijanskom biennalu 1984. predstavljao je bivšu državu izuzetnom serijom plakata velikog formata za HNK Split.
Možda najveću potvrdu svog rada Bućan je dobio kada je njegov plakat iz 1982. za balet Igora Stravinskog 'Žar ptica', u izvedbi splitskog HNK, objavljen na naslovnici kataloga izložbe 'The Power of Poster' londonskog Victoria and Albert Museuma, pregleda povijesti oblikovanja plakata za koji je izabrano oko 250 najboljih svjetskih radova nastalih od 1870. do danas. Posljednjih godina Bućan se sve više okreće slikarstvu, a tome u prilog svjedoči i njegova nova izložba slika u zagrebačkoj Radničkoj galeriji. Nakon te izložbe Bućan će se, 8. studenoga, predstaviti i pariškoj publici u sklopu Festivala Hrvatske u Francuskoj – Croatie la voici. Povodom spomenutih izložbi razgovarali smo s tim zanimljivim umjetnikom.
U sklopu festivala Hrvatske u Francuskoj predstavit ćete se u novom izložbenom prostoru, Lieu du Design, posvećenom dizajnu. Bit će izloženo vaših 20 plakata. Je li riječ o retrospektivnoj izložbi i jeste li zadovoljni kako teku pripreme za izložbu?
Izložba će obuhvatiti samo 80-te godine. To su ujedno i moji najbolji radovi u plakatu, a bit će predstavljeni u formatu dva puta dva metra.
Znači li Vam ova izložba u Parizu nešto posebno? Jeste li već izlagali u Parizu?
Imao sam jednu izložbu u Parizu 1984., ali ovo sada je moja najvažnija izložba i najbolje pripremljen nastup u tom gradu. Francuzi to rade sjajno i upravo sam oduševljen kako teku pripreme. Imali smo nekih problema oko definiranja naslova izložbe i pojmova dizajn i umjetnost. Naime, ja svoje plakate smatram slikama i mislim da sam 80-ih godina na plakatu napravio umjetnost, a to su mi neki ljudi, kao što je naša najbolja povjesničarka umjetnosti, Vera Horvat Pintarić, priznali. Trebalo je u naslovu izložbe biti ulična slika ili kraj dizajna ali Francuzi se nisu složili pa smo se zaustavili na naslovu koji će zadovoljiti i njih i mene, a to je plakat. Inače, oduševljen sam kako rade. Predgovor u katalogu koji je pisao njihov stručnjak je sjajan jer se spominje i francuska tradicija plakata i velika imena kao Picasso, Bonnard, Cassandre, Lautrec. Sjajna imena su u igri oko te izložbe.
Više puta ste javno istaknuli da sebe ne smatrate dizajnerom. Možete li pojasniti razliku između dizajnera i umjetnika? Između umjetničkog plakata i dizajnerskog plakata?
Razlika je velika. Ne znam kako da to sažmem. Dizajn polazi od šture informacije i dizajner ne zna što je umjetnost i ne zna proizvesti umjetnost na plakatu. Zna proizvesti dizajn. To su toliko dva različita pola da mislim da se ni dodiruju niti se trpe. Nedavno sam vidio jedan depilijan od restorana koji je kriminalno dizajniran s glavom Tina Ujevića kraj koje stoji neka rečenica iz narodnog govora. To je toliko loše iako su to radili profesionalni dizajneri. Ubacili su nešto iz narodnog govora kraj Ujevićeve glave i to izgleda kao da je on to rekao, a takvu notornu glupost on ne bi mogao izgovoriti. Tako, s tim dizajnom se događa svašta i česte su greške i neukost.
Vi ste slikar-grafičar po struci. Možete li se prisjetiti kako ste se počeli baviti plakatom? Kako ste se našli u tome?
Vrlo jednostavno. Moj prvi plakat zadire u 4. godinu Škole za primijenjenu umjetnost u Zagrebu kad sam dobio na natječaju izvedbu plakata za predstavu 'Krvava svadba' Garcije Lorce u zagrebačkom HNK i nakon toga me je ta institucija angažirala, još kao klinca, da joj radim plakate za neke predstave. Sjećam se još plakata koje sam radio za 'Trubadura' i 'La Boheme' te 'Mrtvačko pismo'. Sve je to bio početak dok se nije pojavio plakat za Omladinski klub Jabuka. Tu sam već znao kako to trebam raditi. Tu sam znao kako ću ja raditi plakate. Na tom plakatu, u okruglom okviru od gramofonske ploče, u rupi, pojavila se jedna jabuka i to je izgledalo sjajno. To je bio moj prvi plakat, a nakon toga je išlo lako. Počeo sam raditi za GK Gavela, pa za Galeriju SC-a, a paralelno s tim sam radio i eksperimente u umjetnosti. U to vrijeme, radeći sam zapostavio školovanje na akademiji koje je i tada bilo zastarjelo, devetnaestostoljetno. Radile su se suvremenije stvari od onoga što smo mi učili ali sam na kraju ipak dobio tu diplomu. Priznali su mi kao diplomski rad plakate za razvoj naučne misli i tako sam jedva nekako završio tu nemoguću školu. To je ukratko taj početak bavljenja plakatom.
Kao umjetnik formirali ste se u razdoblju visokog modernizma. Tada se u umjetnosti pojavljuju novi mediji, nove strategije umjetničkog djelovanja, a raspravljalo se o utopijskoj ulozi umjetnosti i izgubila se vjera da ona može promijeniti svijet. Je li u Vašim plakatima bilo tih utjecaja pop arta i konceptualne umjetnosti?
Utjecalo je sve to na mene, ali mislim da je najozbiljniji događaj, sad kad se prisjećam, bilo bavljenje sa plakatom i sam rad na plakatu koje me je naučilo misliti, za razliku od svih tih drugih pojava i stvari. Taj dio bavljenja plakatom bio mi je najviše od koristi, jer danas zahvaljujući tomu znam misliti sliku.
Je li vam važno da li se plakat nalazi u galeriji ili ulici?
Bilo je sjajno da su oni po ulicama. To je bilo sjajno. Sjećam se jednog komplimenta profesora Biffela: 'Ja sam rekao svim svojim prijateljima da gledaju tvoje plakate na ulici, a rjeđe nek odlaze na izložbe.' To je lijepo rekao. Tako da mislim da su se moje izložbe odvijale na ulici, a ne u galerijama. To je bilo sasvim zgodno vrijeme. Mislim da danas to više ne može napraviti. Jumbo plakati danas dominiraju, a oni su pobjegli iz grada. Morate kraj toga voziti auto i nema više toga da vi šmekerski stanete i uživate u plakatu. Morate ga percipirati u vožnji, pri velikoj brzini.
Koristili ste u svojim radovima svjetske brendove i logotipove koji ispunjavaju našu svakodnevicu. Ti likovni simboli bili su Vam inspiracija?
Meni je to bilo interesantno. Dva puta sam radio izložbu s ART-om. Prvi put 1973., a drugi put nedavno. Obje u galeriji Studentskog centra u Zagrebu i obje istog naziva i iste tematike. Svi smatraju da je prva izložba bila bolja. Na toj posljednjoj sam promijenio način rada pa to nisu bili samo zaštitni znakovi nego su to bili logotipovi. Ulazio sam u sliku pojedinih logotipova i modificirao je, iskrivljavao. Poigravao sam se i pretvarao te logotipove u slike. Poput kvačice Nikea koju sam pretvorio u slova itd. Bilo je interesantnih zahvata.
U posljednje vrijeme izlagali ste pred domaćom publikom uglavnom slike na platnu. Bavite li se još plakatima?
Povremeno radim. Evo, upravo sam dobio krasan posao i jučer sam napravio jedan plakat. Hanibal Salvaro ima svoju galeriju i u njoj svake godine slavi kinesku Novu godinu. On je to naručio od mene i dogovorili smo se da idućih 10 godina radimo jumbo plakate za kinesku Novu godinu koja je svaki put u nekom novom znaku. Ove godine je u znaku zmije. To je u veljači iduće godine, a uskoro bi se taj plakat trebao naći u optjecaju. Krasna jedna ideja s kineskom Novom godinom. Zabavljamo se u Zagrebu s jednom zemljom koja ima više od milijardu ljudi i radimo im plakat. Krasan posao i to me jako veseli. Ne radimo to za neke novce, jer i nema nekih novaca oko toga.
Na Vašim novim slikama uočljiva je strast i energija. Vaša platna ostavljaju dojam užitka i zadovoljstva. Koliko je užitak i uživanje u onome što radite važno za Vašu umjetnost?
Ja primarno radim iz tog užitka. Ja nisam angažirani umjetnik. Meni se angažman i angažirana umjetnost gade. Prezirem to. Bavljenje radnicima mi je odbojno, jer ja nisam iz tog svijeta i to ne poznajem i ne mogu zastupati njihove ideje na pet minuta u nekoj galeriji i pokazivati to snobovima. To je meni zastrašujuće. Da, radim iz užitka. Da se slika zove 'Žena ili ptica', 'Krdo bikova' ili 'Golubovi', to su moje teme. To su teme koje mene određuju. Meni se gade neke stvari koje neki drugi tipovi predvide i postanu kraljevi tih predviđanja. To je predvidio Marshall McLuhan kada je rekao u 20. stoljeću bit će dva tipa umjetnika, on je to formulirao ovako: 'Jedan na kuli upozorenja, a drugi u dvorcu bjelokosnom.' Tako da ako hoćete možete biti na toj kuli upozorenja i larmati, galamiti s mikrofonima i zvučnicima. Tko to hoće biti, neka bude, ali to je McLuhan predvidio. To je iz njegovog džepa, a ja ne želim biti iz McLuhanovog džepa.
Kratko vrijeme bili ste profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Zašto niste nastavili prenositi svoje iskustvo, znanje i vještine mladim naraštajima?
Nisam to mogao. To je meni oduzimalo toliko vremena da nisam uopće dolazio u atelje. Bio sam paraliziran. To je bilo strašno. Nisam mogao doći do ateljea koliko sam bio koncentriran na tu djecu, a bilo je potpuno uzaludno. Oni bi funkcionirali i bez mene. Kad sam to shvatio, drugi mjesec me više nije bilo na akademiji, bio sam u svom ateljeu.
Ma ne. To nije uopće bitno. Umjetnik se sam mora obrazovati. Tu nema spasa. Iz akademije možete izbacivati horde mediokriteta, ali vam se onda pojavi Jean Fautrier ili takvi neki tipovi koji iz amaterizma uskoče u umjetnost i rade grandioznu umjetnost. Kako? Zato što to mora biti vlastita strast, a ne diploma. Tih diploma frizeri imaju po zidovima koliko hoćete.
Pratite li što se događa u hrvatskoj suvremenoj umjetnosti? Idete li na izložbe? Jesu li vam nečiji rad ili izložba privukle pozornost?
U Zagrebu ne. Ništa. Godinama ništa.
Što nedostaje hrvatskim umjetnicima da ostvare svjetske rezultate i postignu svjetski uspjeh i slavu?
Nedostaje im zdrav duh u zdravom tijelu, da se narodski izrazim. Mislim da je ključno to da ne znaju misliti umjetnost. To je osnovna stvar.
Godine 2006. postali ste redoviti član HAZU-a. Što Vam ta titula predstavlja?
Pa ne znam. Ne znam. Mislim da je važnije od toga napraviti dobru umjetnost. S umjetnošću je jako teško. Mislim da ta titula nije toliko velika koliko može velika biti umjetnost.
Pripremate novu izložbu?
Baš radim izložbu kod Hanžekovića u Radničkoj galeriji. Jedna jako dobra izložba s mojih deset novih slika u izboru Vere Horvat Pintarić. Sve su radovi od ove jeseni.
Kako nastaju Vaše slike? Radite li brzo i impulzivno ili one nastaju nakon duljeg procesa razmišljanja i rada?
Ja razmišljam o njima, ali zavisi kako kod koje slike. Inače, ja slike lovim po životu. Evo, primjerice, kako je nastala jedna slika koja će biti i na izložbi u Radničkoj. Neki dan sam vidio kištre ispod stola jedne piljarice na Britancu. Bile su crne, odlične. Snimio sam ih mobitelom i po tome sam napravio sliku. To je bila sjajna slika i taj motiv mi je bio odmah jasan. Ili da uzmem jedan drugi primjer, sliku koja se zove 'Trka cvijeća'. Imao sam taj naslov kada sam gledao to cvijeće na zidu. Mislim da je bila neka penjačica. Drugi dan se pojavila sjena tog cvijeća u kojoj su bile životinje, psi. Ka sam to vidio, rekao sam, evo sad se to može zvati 'Trka cvijeća'. Dakle, sjene koje sam naslikao su točno prenesene sjene koje su bile na tom zidu, ali to nije nastalo u trenutku, nego sam neko vrijeme radio na toj ideji i pretvarao je u sliku.
Za Vas slikati znači moći vidjeti svijet oko sebe?
Da, upravo tako. Bilo je raznih moda koje su imale strašne ideje. Strašno su bili surovi igrači, ali ih je vrijeme pregazilo. Tako da mi se čini da je jedino što trajno ostaje u umjetnosti, to je sam život. Ako to ne vidite, nema šanse za dobru umjetnost. To je zadnje što bih imao za reći o tom poslu.
